Gotika

U prvoj dvorani stalnog postava izloženi su predmeti lijepih i primijenjenih umjetnosti nastali u razdoblju od 14. do 16. stoljeća i tek dijelom nose stilske značajke gotičkog oblikovnog govora. Dok su u nekim dijelovima Europe, prvenstveno Italiji, gotičke stilsko-morfološke karakteristike već u 15. stoljeću bile zamijenjene renesansnim, u zemljama s onu stranu Alpa one su se zadržale do početka, pa i duboko u 16. stoljeće

Elementi gotičkog vokabulara često su korišteni na uporabnim predmetima kao dekorativni detalji. Za razliku od sakralnog mobilijara koji slijedi razvoj stila usporedno s arhitekturom, u izradi profanog namještaja oni se javljaju tek tijekom 14. stoljeća. Na području oblikovanja namještaja to je razdoblje velikih tehnoloških dostignuća i reorganizacije unutar ceha koja dovodi do specijalizacije unutar stolarske struke. Uz dekorativne motive preuzete iz arhitekture – šiljate lukove, rozete, mrežišta, troliste, četveroliste, vegetabilne motive – stvara se i ornamentika karakteristična za namještaj i prilagođena zahtjevima materijala.
Iz kasnosrednjovjekovnog razdoblja sačuvalo se relativno malo primjeraka namještaja koji bi mogli cjelovito ilustrirati način opremanja profanih interijera u tom periodu. U stalnom postavu izložena je škrinja – najrašireniji tip profanog gotičkog namještaja. Osim primarne funkcije pohrane odjeće, opremljena jastucima škrinja je služila i za sjedenje, ponekad je imala funkciju stola, a bila je i neizostavni dio mladenkine opreme.

Uz škrinju, opremu interijera u kasnogotičkom razdoblju činila je nekolicina osnovnih tipova namještaja – stolac, klupa, krevet, stol, u nekim područjima i ormar, te ormar za izlaganje posuđa. Stolovi su bili montažni, sastavljeni od ploče i nogara, te su se u prostoru postavljali prema potrebi.

Hladne zidove interijera u razdoblju gotike prekrivale su tapiserije, istovremeno uljepšavajući životni prostor. Najranija tapiserija iz nevelike, ali značajne muzejske zbirke nosi stilske značajke kasne gotike s već nekim renesansnim elementima; izrađena je u flamanskom Tournaiu koji je, uz francuski Arras, bio jedan od najvećih centara za proizvodnju tapiserija u 15. i početkom 16. stoljeća.

Izložena kiparska djela, rezbarena u drvu, polikromirana i pozlaćena, fragmenti su nekadašnjih oltarnih cjelina kasnogotičkog razdoblja, podrijetlom vezanih uz krug alpskih i subalpskih prostora 15. i početka 16. stoljeća. Reljef Susret Joakima i Ane na zlatnim vratima kiparski je rad radionice majstora Hansa iz štajerskog grada Judenburga.

Kip Marije s djetetom, danas smješten u niši krilnog oltara kojemu nije izvorno pripadao i figuralna kompozicija Oplakivanje Krista tipični su za istočnoalpsko područje oko 1500., a mali plitki reljef Sv. Jurja u borbi sa zmajem, iste provenijencije, odaje ruku majstora iz prvog desetljeća 16. stoljeća.

Vrč, nađen u podmorju otoka Krka, jedan od najranijih primjeraka talijanske majolike u zbirci keramike MUO, izrađen je u Faenzi ili Orvietu oko 1400. godine. Ukrašen je zeleno-smeđim vegetabilnim ukrasom (tzv. maiolica arcaica), tipičnim za razdoblje i regiju.

Izloženo zvono najstarije je sačuvano i datirano zvono iz fundusa Muzeja, a potječe iz kapele sv. Trojice na Grobniku. Prema natpisu na zvonu: « + M.III.LXXXIII. FE», izlio ga je 1383. majstor Mihael, koji je, prema zasad poznatim podacima, djelovao na primorskom području i u Kranjskoj.