Rokoko je razdoblje koje je dalo novo značenje pojmu komfora, a glavne karakteristike stila – dekorativnost, dopadljivost, razvedenost formi – očituju se u uređenju unutrašnjih prostora. Iz ceremonijalnih prostora društveni život seli se u intimnije i manje salone, a lakoća i profinjenost u opremi interijera odgovaraju duhovnom ozračju tadašnjeg društva. U interijerima prevladavaju svijetli tonovi; konzolni stolovi i komode, iznad kojih su ogledala, sastavni su dio zidnih ploha. Namještaj za sjedenje i stolovi prema potrebi su se mogli slobodno grupirati u prostoru. Razvija se niz novih tipova namještaja za sjedenje koji uz inovacije u konstruktivnom smislu postaju udobniji, što ilustrira u ovoj dvorani izložen naslonjač (a la reine) presvučen svilenim brokatom iz tog vremena.

Namještaj izrađen od skupocjenih materijala i egzotičnih vrsta drva pokazuje izuzetno majstorstvo u ukrašavanju, bilo da je riječ o raskošnoj marketeriji (stol) ili o apliciranju pozlaćene bronce (komoda). Izloženi primjerci uglavnom su francuske i venecijanske provenijencije. Uz komode, kao jedan od omiljenih tipova rokokoa, te dva venecijanska kredenc-sekretera, značajan je i namještaj ukrašen posebnom tehnikom inspiriranom orijentalnim lakom – tzv. lacca veneziana. Tehnika u kojoj se na podlogu pastelnih tonova stavlja višebojni oslikani ukras (kinezerije, cvijeće) i prevlači posebnim lakom, razvila se u Veneciji, a procvat doživljava sredinom 18. stoljeća kada se na taj način ukrašavaju komode, naslonjači, stolići, kutijice, ogledala…

U 18. stoljeću, razdoblju velikih otkrića i fascinacije Dalekim Istokom, Europa otkriva tajnu (arcanum) proizvodnje najdragocjenije keramičke vrste – porculana. Prve manufakture osnovane su u Meissenu 1710. i u Beču 1718., a do kraja 18. stoljeća osnovane su i francuska kraljevska manufaktura u Sevresu, carska manufaktura u St. Peterburgu, te engleske, talijanske i brojne njemačke manufakture porculana. Kao jedan od statusnih simbola europski vladari i visoko plemstvo sakupljali su porculanske predmete, ukrašavali njima svoj životni prostor ili ih čuvali u posebnim odajama – porculanskim kabinetima. Izloženi kredenc za izlaganje porculana predstavlja skromniju verziju »privatnoga prostora« te namjene.

Za proizvodnju stakla u razdoblju rokokoa karakteristične su čaše s dvostrukim stijenkama i umetnutim graviranim zlatnim listićima između njih – Zwischengoldgläser. Izum ove tehnike pripisuje se staklaru i alkemičaru Johannu Kunckelu. Tehnika se najviše koristila za izradu tzv. ceremonijalnih čaša. Venecijansku staklarsku produkciju u ovoj dvorani predstavljaju gravirano ogledalo i raskošno ukrašen luster od obojenog stakla – izvorni i još uvijek cijenjeni venecijanski proizvodi.

Za ovo razdoblje karakteristična je i moda sitnih predmeta – burmutica, doza, bombonijera, spremnica za igle ili pribora za šivanje, koji se izrađuju od skupocjenih materijala i često ukrašavaju tehnikom slikanog emajla. Rokoko emajli najčešće se apliciraju na bakar, ali i na srebro i zlato, osobito ako je bila riječ o burmuticama ili dozama koje su imale i funkciju nakita. Način izrade i ukrašavanja skupocjenih burmutica određen je zahtjevima aristokratskih slojeva 18. stoljeća, u kojima je prednjačio francuski dvor. Najkvalitetniji primjerci emajla u muzejskoj zbirci upravo su francuske, a među izloženim predmetima je i nekoliko primjeraka engleske provenijencije, poput kutijice s priborom za šivanje i bombonijere u obliku pseće glave.

Rokoko donosi i trend obožavanja lepeza; iako je bila u upotrebi još od starog vijeka, u rokokou ona postaje neizostavnim modnim dodatkom te u kulturi galantnog ophođenja i sredstvom sofisticirane neverbalne komunikacije. Velika potražnja za lepezama dovela je do usavršavanja njihove proizvodnje, osobito u Francuskoj, koja već u 17. stoljeću preuzima primat nad Italijom. Za lepeze 18. stoljeća karakteristični su skupocjeni materijali i finoća izvedbe.