Restauratorske radionice

mr. art. Maja Velicogna Novoselac, restaurator savjetnik, voditeljica Odjela restauratorskih radionica, maja.velicogna.novoselac@muo.hr, 4882-128

RADIONICA ZA METAL, STAKLO I KERAMIKU
mr. art. Maja Velicogna Novoselac, restaurator savjetnik, maja.velicogna.novoselac@muo.hr, 4882-128
Goran Budija, restaurator, goran.budija@muo.hr, 4882-128

RADIONICA ZA SLIKE I SKULPTURE
Ksenija Pintar, viši restaurator, ksenija.pintar@muo.hr, 4882-142
mr. art. Jasminka Podgorski, viši restaurator, jasminka.podgorski@muo.hr, 4882-129

RADIONICA ZA TEKSTIL
Iva Čukman, restaurator savjetnik, iva.cukman@muo.hr, 4882-133
Antonina Srša, restaurator savjetnik, antonina.srsa@muo.hr, 4882-133

Ubrzo nakon osnivanja Muzeja postalo je jasno da nije dovoljno samo sakupljati predmete, već da ih, s obzirom na njihovo stanje i oštećenja, treba sustavno održavati, a prema potrebi i restaurirati te prirediti za izlaganje. Ravnatelj Vladimir Tkalčić bio je prvi u Muzeju, koji ne samo da je sakupljao i spašavao umjetnine, nego je već od 1912. i uspješno konzervirao oštećenu skulpturu. Stoga je 1930. uspio organizirati prvu restauratorsku radionicu s dva stručna restauratora. Radionica je neprekidno radila sve do nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata, kada je “po nalogu predana da postane” Restauratorski zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. U Muzeju su ostali samo preparatori. Izvodili su se nužni zahvati na metalu, predmetima umjetničkog obrta i namještaju, dok su se slike i skulpture restaurirale u Zavodu.

Unatoč suradnji s Restauratorskim zavodom, bilo je jasno da to nije dostatno i da Muzej za svoje potrebe treba ne samo preparatorske, već i vlastite restauratorske radionice.

Ravnateljica Zdenka Munk nakon mnogo uloženog truda i napora uspijeva ponovno pokrenuti restauratorsku radonicu, te se od 1967. u Muzeju opet restaurira i skulptura, a pojačava se i stolarska radionica. Restauratorska aktivnost se ponovno širi 1979. dolaskom višeg restauratora za slikarstvo i skulpturu te restauratora za metal, staklo i keramiku. Daljnje proširenje radionica događa se 1986. osnutkom radionice za tekstil kada se i zapošljava odgovarajući restaurator.

Sljedećih godina povećava se broj izložbi i velikih projekata, te započinju pripreme za novi stalni postav. Povećava se i količina potrebnih zahvata, te se morao povećati i broj restauratora najprije s vanjskim suradnicima, da bi se 1994. otvorila još tri nova restauratorska mjesta – za skulpturu, metal i tekstil.

Iako su se sve četiri radionice (za slikarstvo i skulpturu, tekstil, namještaj te metal, staklo i keramiku) konstantno proširivale i opremale, a restauratori usavršavali i držali korak s kolegama u Europi, za neka područja i nadalje se mora surađivati s vanjskim restauratorima, što ukazuje na neminovnost proširenja radionica i u budućnosti.