Renesansa

Renesansa je prvo razdoblje u novome vijeku, a obuhvaća 15. i 16. stoljeće. Javila se u 15. stoljeću u Italiji, prvenstveno u Firenci i Veneciji, kasnije u Rimu, a u 16. stoljeću proširila se na cijelu Europu. Uslijedila je nakon gotike i označava prekid sa srednjim vijekom. Uzori se traže u starome vijeku, odnosno antičkoj, dakle grčkoj i rimskoj umjetnosti. Na francuskom renaissance znači obnova ili preporod, a na talijanskom rinascere znači ponovno rođenje.

Osim materijalne, razvila se i duhovna kultura koja je uzore tražila u antici – humanizam. Za humaniste, u središtu više nije religija nego čovjek. Vrijeme je to izuzetno svestrana, široko obrazovana, intelektualno radoznala čovjeka (lat. homo universalis). Bio je to preporod obrazovanja, znanosti, umjetnosti, književnosti, glazbe i općenito razdoblje boljeg života.

U likovnim umjetnostima, nasuprot anonimnomu srednjovjekovnom stvaraocu javlja se univerzalan i samosvjestan renesansni umjetnik, kojemu su uzori najvrsniji umjetnici antičkoga svijeta, a središte i mjerilo intelektualnoga zanimanja čovjek.

Renesansni ideal univerzalnog čovjeka utjelovio je Leonardo da Vinci. Inženjer, znanstvenik, glazbenik, slikar i kipar – Leonardo je proučavao sve, od kretanja vode do unutarnjeg sklopa ljudskoga tijela, napravio je crteže letećih strojeva, brana, zgrada, opsadnih oružja, sve nacrtano i opisano zrcalnim pismom u njegovim bilježnicama.

U kiparstvu se novi izraz iskazivao u realistički modeliranim likovima po uzoru na antiku. Napuštaju se gotičke sheme i prihvaća slobodnija plastična modelacija ljudskog tijela, posebno aktova. Najdosljedniji u stvaranju novoga, plastičnog izraza bio je Donatello, koji je prvi u renesansno kiparstvo uveo klasično antičko oblikovanje: kontrapost, akt i konjanički spomenik. Najznačajniji kipar visoke renesanse bio je Michelangelo. On je ljudski lik oblikovao u anatomski jasnoj modelaciji, u monumentalnom volumenu i njezinoj punoj ljudskosti.

Želja za oslobađanjem skulpture vidljiva je u oblikovanju ljudskih figura rezbarenih u punoj plastici na kabinetskom ormariću iz fundusa MUO. Na njemu je prisutno mnogo antikizirajućih elemenata: stilizirani motiv akantusa, putti, Satir i Nimfa u polukružnoj niši, pilastri, kontrapost…

Značajke renesansnog slikarstva najavio je već Giotto: slobodna kompozicija, čvrsto modelirani likovi prikazani s anatomskom preciznošću i ljudskom prisnošću, realističan krajolik. U slikarstvu renesanse najvažnija je pojava otkriće perspektive, koje je omogućilo realistički prikaz dubine prostora. Uz biblijske kompozicije sve više su se obrađivale mitološke i povijesne teme te portret i akt. Visoka renesansa dosegnula je vrhunac u slikarskom i crtačkom opusu Leonarda da Vincija. Uz geometrijsku, unio je i tzv. atmosfersku perspektivu – slojevi zraka, atmosfere u koju je uronjena priroda mijenjaju boje koje vidimo, i to tako da postaju plavičastije i bljeđe, a obrisi mekši. Leonardo je prvi počeo koristiti zamućivanje kontura, i tom je postupku dao ime sfumato (magličasto, zamagljeno, obavijeno parom).

Primjer kasnorenesansnog slikarstva je remek djelo Bogorodica s djetetom slikara Andrije Medulića Schiavonea iz fundusa MUO.

U urbanizmu renesanse nastaje ideja idealnog grada – idealnog po planu (savršeno pravilnom zvjezdastom obliku) i po funkciji. Prostor i volumen se određuju strogo geometrijski, uglavnom simetrično, te su mirni, statični, skladni, uravnoteženi i pregledni.

U graditeljstvu, renesansa je preuzela antičke građevne oblike (korintski stup, polukružni luk, kanelirani pilastar, izbočeni horizontalni vijenac, vrata i prozore sa zabatnim trokutom itd.) koje je matematičkom preciznošću prilagodila duhu svojega doba ostvarivši djela monumentalnih i harmoničnih proporcija naglašene čvrstoće i statičnosti.

U fundusu MUO ove su karakteristike posebno dobro vidljive na predmetima iz Zbirke namještaja.

U ovom razdoblju javljaju se novi tipovi namještaja – kabinetski ormar (studiolo) i kabinetski ormarić, koji će svoj procvat doživjeti u 17. stoljeću. Riječ je o komadima namještaja za radnu sobu koji su služili za pisanje – imali su preklopnu ploču koja je služila kao stol, a istovremeno skrivala brojne ladice i vratašca u kojima se čuvao pribor za pisanje, dokumenti, pisma i drugo.

U renesansi najvažniji naručitelji i mecene umjetnosti postaju bogati plemići, pa gradnja i opremanje palača pogoduje razvoju brojnih zanata.

Posebno su atraktivni predmeti iz Zbirke stakla koji ilustriraju raznovrsnost oblika, tehnika izrade i bogatstvo načina ukrašavanja karakterističnih za ovo razdoblje procvata staklarstva. Vodeći centar proizvodnje stakla je Venecija, a otok Murano sa svojom višestoljetnom staklarskom tradicijom bit će gotovo tri stoljeća uzor drugim staklarskim središtima. U venecijanskim radionicama razvija se proizvodnja posebne vrste prozirnog, bezbojnog stakla – cristallo, te mekog sodnog stakla pogodnog za plastično oblikovanje. U skladu s novom kulturom življenja, uporabni i dekorativni stakleni predmeti postaju obveznim dijelom luksuzne opreme interijera.

U virtualnoj šetnji nekadašnjim stalnim postavom MUO istražite i druge renesansne predmete koje se čuvaju u Muzeju.

Izvori:

Galić, Anđelka; Gašparović, Miroslav (ur.). 2010. Muzej za umjetnost i obrt: Vodič. Muzej za umjetnost i obrt. Zagreb.

Damjanov, Jadranka. 2001. Likovna umjetnost II. dio. Školska knjiga. Zagreb.

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, 2022. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

Zuccon Martić, Malina. 2018. Vodič za mlade ili Kako se osjećati dobro u Muzeju za umjetnost i obrt. Muzej za umjetnost i obrt. Zagreb.