Relikvijom se u užem smislu smatra čitavo tijelo, jedan njegov dio ili samo čestica sveca ili blaženika čiji je kult odobrila crkva, a u širem smislu su to i predmeti koji su bili u uskoj vezi s tom osobom ili sredstva kojima su mučeni. Vjerovanje u moć relikvija, fizičkih ostataka sa svetih mjesta ili svetih osoba ili predmeta s kojima su bili u kontaktu, staro je gotovo kao i samo kršćanstvo. Prvi sveci koji su bili štovani su mučenici, koji su svojom krvlju (smrću) posvjedočili vjeru i tako postali svjedoci Božje objave u Kristu. Tijelo mučenika predstavlja duhovnu vezu između života i smrti, između čovjeka i Boga.

U potrazi za mučeničkim ostacima / relikvijama razvio se običaj hodočašća u mjesta gdje su bili grobovi mučenika, npr. u Rim, Solun, Sisciu, Efez, na sveta mjesta Kristove muke u Palestini iz kojih su hodočasnici donosili relikvije ali i suvenire – manje religiozne predmete namijenjene osobnoj pobožnosti poput krunica, križeva, malih rezbarenih slika itd.

Prvi oblici štovanja svetaca bili su: traženje zagovora uz molitvu, davanje mučeničkih imena novokrštenima i iskazivanje počasti pridavanjem epiteta poput beatus, benedictus, dominus. Liturgijsko štovanje svetaca od 6. stoljeća se odvija se u sklopu crkve jer se relikvije ugrađuju u oltare. Pučka pobožnost osobito je inzistirala na zazivanju tj. zagovoru svetaca uz molitvu, jer sveci znaju za pojedinačne potrebe ljudi. Tijekom kasnog srednjeg vijeka, radi velikih katastrofa poput kuge, jača utjecaj svetaca zaštitnika čijem su zagovoru ljudi pribjegavali u svim situacijama. Iz toga su se razvila tri nova oblika štovanja: specijalizacija svetaca tj. oni postaju uzori zaštitnici pojedinih zvanja i zanimanja, ideali različitih kreposti i pomoćnici u svim nevoljama, potom vjera u čudesa pripisana intervenciji postignutoj zagovorom svetih te podjela i akumulacija relikvija kao zalog zaštite sveca.

„Službeni“ crkveni kult relikvija bio je definiran dekretom na 25. zasjedanju Tridentskog sabora 3. i 4. prosinca 1563. godine. Prema dekretu sveci kraljuju s Kristom pa je dobro obraćati im se ponizno za zagovor i pomoć jer se tako preko Krista postiže milost Božja, a preko relikvija Crkva svjedoči da je štovanje svetaca donijelo milost od Boga. Od tada svaka relikvija mora imati tzv. autentiku, to jest potvrdu izdanu od viših crkvenih vlasti da je relikvija autentična.

Relikvijari su spremnici u obliku slike, medaljona, retabla, križa… u kojima se čuvaju relikvije pojedinih svetaca. Izrađuju se od raznih materijala i često su bogato umjetnički ukrašeni.

Pripremila: Andrea Klobučar, voditeljica Zbirke tekstila i modnog pribora i Zbirke devocionalija