Tijekom 17. i 18. stoljeća prema svjedočenju arhivske građe raspela su u opremi crkvenih interijera i oltara bila smještena na značajnim i propisima određenim mjestima, primjerice na trijumfalnom luku ispred svetišta, na euharistijskom ciboriju, na menzama oltara i svetohraništima. Oltarna i procesijska raspela većinom su se izrađivala od drva ili metala, a bjelokost se češće koristila u izradi manjih osobnih predmeta uključenih u svakodnevnicu kućne pobožnosti ili pektoralnih križeva koje su kao simbolični iskaz statusa oko vrata nosili kardinali i nadbiskupi.

Bjelokosna raspela su se nerijetko kao posebni, skupocjeniji dar poklanjala crkvenim dostojanstvenicima. Premda izrađeni od luksuzne sirovine, raspela nisu poput tzv. contrefait kugli bili namijenjeni izlaganju u Kunstkamerama, a predstavljaju specifičan artefakt primijenjenih umjetnosti. Iako su sukladno cjelovitom pristupu umjetničke obrade slobodne figure rezbari korpuse oblikovali poput trodimenzionalnih statueta, raspela manjih dimenzija, za razliku od onih namijenjenih opremanju crkvenih interijera, nisu dostizala društveni značaj umjetničkih predmeta već se prije svega i pored njihovih estetskih karakteristika više cijenila simbolička uloga.

Pripremila: Jasmina Fučkan, voditeljica Zbirke bjelokosti i Zbirke kiparstva