Pribor za pušenje

Kada su se otkrićem Amerike 1492. Europljani susreli na Kubi s lokalnim stanovništvom koje je udisalo dim „zapaljenih štapića“, kako ih je opisao Kristofor Kolumbo, bio je to početak globalnog širenja uporabe duhana, preko Portugala i Španjolske po cijelom Starom kontinentu, ali i diljem svijeta. Premda se najprije vjerovalo da duhan ima terapeutska svojstva, ubrzo se počeo koristiti i za uživanje.

Razni načini njegova konzumiranja – od žvakanja duhana i šmrkanja burmuta do pušenja lula, cigara te naposljetku cigareta – uvjetovali su i proizvodnju posebnog pribora: burmutica, duhanskih kesa, lula, cigaretnika, kutija i spremnica za cigare i cigarete, rezača cigara, kutija šibica i upaljača, kao i stalaka za lule te posebnih stolića za pušački pribor. Riječ je često o umjetnički i zanatski vrhunski izrađenim predmetima, ali i o „običnim“ utenzlijama kao i suvremenim industrijskim proizvodima, no svi su svjedočanstvo kulture življenja u proteklim stoljećima i novijim vremenima, pa ih na taj način interpretiramo i kontekstualiziramo u okviru povijesti umjetničkog obrta.

 U našem se Muzeju nalaze u nekoliko zbirki ovisno uglavnom o materijalu izrade. Premda pribor za pušenje nije oformljen kao posebna zbirka, tom se je temom i stručnom obradom predmeta iz muzejskog fundusa u prošlosti cjelovito bavila Olga Klobučar (1914. – 1996.), dugogodišnja voditeljica Zbirke keramike, no svoja istraživanja nije uspjela publicirati.

U Zbirci varia pribor za pušenje čini jednu od glavnih cjelina. Prvenstveno se radi o europskoj, ponajviše austrijskoj i domaćoj produkciji 19. i prve polovine 20. stoljeća. Tipološki dominiraju lule i cigaretnici od stive, dok se u ovoj zbirci nalazi samo nekolicina spremnica za burmut, uglavnom primjerci iz raznovrsne zbirke Jakoba Franka koja je otkupljena za Muzej još 1906. godine.  One reprezentativnije burmutice iz muzejskog fundusa izrađene su od skupocjenih materijala poput emajla, plemenitih metala, sedefa, kornjačevine, rožine i porculana, pa se stoga nalaze u drugim zbirkama. Skupocjenost i virtuoznost izrade burmutica korespondira činjenici da je uporaba burmuta – praha od duhanskog lišća fermentiranog na poseban način koji služi za šmrkanje – u starijem razdoblju bila rezervirana za visoke društvene slojeve, prvo se udomaćivši na francuskom dvoru nakon što ga je 1560. nabavio francuski veleposlanik u Lisabonu (gdje su tada  posađene prve plantaže duhana u Europi)  kao lijek protiv glavobolje kraljice Katarine de Medici i za njezina umirućeg sina Franju II. Ime veleposlanika bilo je, naime, Jean Nicot otkuda i naziv nikotin!

Nadalje, u Zbirci varia nekoliko je kutija za šibice – spomenimo one bidermajerske, obložene perlicama, kao i primjerke s natpisom grada kao suvenirsku robu njemačke provenijencije druge polovine 19. stoljeća.

U ovom skicoznom osvrtu i crticama iz povijesti koje, pars pro toto, govore i o kulturološkoj slojevitosti teme, zanimljiv je još jedan predmet: kolažna kompozicija prstenova za cigare zaštićene okruglom staklenom plohom (njem. Unterglasmosaik), s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Praksu označavanja cigara vlastitom papirnatom trakom/prstenom  kako bi se razlikovale od drugih proizvođača uveo je 1830-ih proizvođač cigara na Kubi, Nizozemac Gustave Bock. Što se tiče pakiranja cigara, kutije od cedrovine najpogodnije su za čuvanje, a njihovu je upotrebu inicirao  H. Upmann najprije za potrebe svojih mušterija, a kada je 1844. kupio tvornicu cigara na Kubi i zasnovao vlastiti brand, cedrove kutije zajedno s etiketama/trakama na cigarama postale su standard pakiranja.

I u fundusu MUO, uz limene, nekoliko je drvenih kutija za cigare, a u jednoj od njih bile su zapakirane cigare Regalia Media, kako piše na etiketi. Vrste cigara Virginia i Regalia Media zvali su i carskim cigarama jer ih je pušio car Franjo Josip, strastveni pušač: prve, jače, morao je zamijeniti s nešto lakšim Regalia Media u starijoj dobi iz zdravstvenih razloga. U današnje doba kada se pušenje zabranjuje zbog znanstveno dokazane štetnosti po zdravlje, manje je poznato da su zabrane, pa i rigorozne kazne u pojedinim zemljama postojale i u prošlosti, doduše iz moralnih razloga. A upravo je car Franjo Josip, čim je 1848. stupio na prijestolje Habsburške Monarhije, ukinuo zabranu pušenja u javnosti.   

Piše: dr. sc. Vanja Brdar Mustapić, voditeljica Zbirke namještaja i Zbirke varia