Gotika je zadnje umjetničko razdoblje u srednjem vijeku. Obično se kaže da obuhvaća 13. i 14. stoljeće, međutim, javila se još u drugoj polovici 12. stoljeća u sjeverozapadnoj Francuskoj (Île-de-France). U nekim zemljama, primjerice u Italiji, gotiku već početkom 15. stoljeća zamjenjuje renesansa, dok u zemljama s druge strane Alpa i u zemljama centralne Europe gotika traje puno dulje pa se neki elementi gotike, posebno u primijenjenim umjetnostima, mogu naći čak i duboko u 16. stoljeću.

U vrijeme gotike grad u urbanističkom smislu postaje tip naselja koji se odvaja od sela te osim zbog administrativne i obrambene funkcije postaje značajan jer se u njemu razvijaju mnogi obrti i trgovina. Grad je podijeljen na četvrti u kojima stanuju različite vrste obrtnika, a svaka od tih četvrti ima svoj trg i svoju crkvu. Crkva je glavni prostorni element i stoga se za gotiku kaže da je vrijeme katedrala. Katedrale su bile simbol koji je odražavao moć i bogatstvo grada, a visina tornja ili tornjeva se u vizuri grada jako isticala. O značaju koji su katedrale imale u oblikovanju grada govori podatak da je prosječan grad u kasnom srednjem vijeku od 5 do 10 tisuća stanovnika imao 40 do 50 crkava. Katedrale su svojim opsegom bile toliko velike da primjerice katedrala u Amiensu može primiti 10.000 ljudi. Za razliku od prethodnog stilskog razdoblja – romanike – kada se volumen crkve gradio dodavanjem različitih elemenata (transept, apsida, apsidiole…), u vrijeme gotike teži se jedinstvu prostora tako da se svi ti elementi uvlače u oplošje crkve, a ziđe crkve razbija se velikim prozorima na kojima se često nalaze vitraji. Tako visoke i prozračne crkve omogućili su novi konstruktivni elementi koji su rasteretili zidove: šiljasti luk, križno-rebrasti svod i kontraforni sustav.

Kiparstvo gotike je, kao i u romanici, pretežito vezano za arhitekturu, ali su skulpture sve manje plošne, a sve više se osamostaljuju od zida. Novost je i izražajna, nabrana, sve voluminoznija draperija. Kako se crkve povećavaju, tako raste i broj skulptura koje često prekrivaju cijelo glavno, ali i bočna pročelja i portale, kao i apsidijalne dijelove crkve.

U Stalnom postavu MUO bili su izloženi primjerci srednjoeuropskog alpskog i subalpskog kiparstva izrađenog od polikromiranog drva. To su zapravo dijelovi različitih oltarnih cjelina koji su naknadno spojeni. Primjerice, u dvokrilni oltar Navještenje Marijino kip Madone s djetetom naknadno je  uklopljen. Na njemu su vidljive karakteristike gotičkog stila kao što su šiljasti luk, linearno oblikovana nabrana draperija koja ne otkriva anatomiju, naturalizam u prikazu biljnih motiva.

Za razliku od sakralnog mobilijara koji se razvija paralelno s arhitekturom, elementi gotičkog vokabulara na profanom namještaju prisutni su puno kasnije. Tipičan primjer gotičkog namještaja je škrinja koja je imala više uloga: služila je za pohranjivanje odjeće, kao sjedalica, kao stol, kao spremnik prilikom selidbi, kao obavezan dio miraza.

Slikarstvo gotike većinom se svodilo na umjetnost vitraja u kojima se razvio plošni, ornamentalni stil. Naime, zidovi rastvoreni velikim prozorima nisu bili pogodni za freske. Slike na drvetu, ponekad u formi poliptiha, često su završavale šiljastim lukom. Likovi su idealizirani, pozadina je zlatna ili se uvode elementi pejzaža. Slikari su težili prikazati prostor, ali još nisu svladali pravilnu geometrijsku perspektivu, pa se gotička perspektiva naziva „obrnuta“. Giotto di Bondone, najvažniji slikar gotike, dubinu prostora oblikuje položajem i veličinom likova te se smatra pretečom geometrijske perspektive.

Odnos čovjeka i prirode vidljiv je u načinu prikazivanja elemenata iz prirode, kada se u težnji da se prikaže što više elemenata, što više vrsta biljaka i životinja, što veći broj ljudi, njihovih pokreta, grimasa, prostor slike ili reljefa naprosto zagušuje i dolazi do takozvanog horor vacui-a, odnosno straha od praznog prostora.

Sve spomenute karakteristike gotičkog stila možemo vidjeti na tapiseriji, odnosno slici od vune, koja prikazuje jednu scenu iz španjolskog srednjevjekovnog romana „Tamnica ljubavi“. Tapiserije su se nalazile u dvorcima i imale nekoliko funkcija. Služile su kao izolator topline, bile su dekorativne, a često su u serijama od po 10 i više komada prepričavale neke povijesne događaje ili književna djela.

Izvori:

Klobučar, Andrea. Priče sa stilom – Gotika. 2019. Muzej za umjetnost i obrt.

Galić, Anđelka; Gašparović, Miroslav (ur.). 2010. Muzej za umjetnost i obrt: Vodič. Muzej za umjetnost i obrt. Zagreb.

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, 2022 Leksikografski zavod Miroslav Krleža.