Hrvatsko slikarstvo 20. stoljeća predstavljeno je odabirom autora i ostvarenja koja markiraju ključne točke njegova razvitka. Menci Clement Crnčić (1865. – 1930.) i Ferdo Kovačević (1870. – 1927.) s antiakademskih pozicija svojim plenerizmom oslonjenim na otvorenu paletu i poentilističku tehniku, uz Vlahu Bukovca, predstavljaju temelje Zagrebačke šarene škole; njihova pojava označava ponovnu integraciju hrvatskog slikarstva s europskim. Miroslav Kraljević, predstavljen portretom Strica Tome, čini drugu sastavnicu hrvatskog slikarstva moderne s osloncem na slikarstvo Münchena i Pariza s početka stoljeća. U okviru Proljetnog salona afirmirali su se Zlatko Šulentić, Vilko Gecan i Marijan Trepše; uz Milivoja Uzelca i Vladimira Varlaja, činili su Grupu četvorice – najistaknutiju cjelinu Proljetnog salona, koja je zastupala hrvatsku varijantu ekspresionizma, odnosno kuboekspresionizam. Zlatko Prica, Edo Murtić i Ivo Šebalj, predvodnici obnove hrvatskog slikarstva pedesetih i šezdesetih godina, predstavljeni su djelima novijeg datuma. U posljednjim desetljećima 20. st. taj je zadatak preuzela mlađa generacija umjetnika: Nives Kavurić Kurtović, Antun Boris Švaljek, Željko Kipke i Zlatan Vrkljan. Pri odabiru radova za ovaj dio stalnog postava uz ostalo od odlučujuéeg značaja bilo je stanje fundusa te povezanost umjetnika s izloŽbenim aktivnostima Muzeja za umjetnost i obrt u posljednjih stotinu godina. Nije riječ, dakle, ni o panorami ni o antologiji novijeg hrvatskog slikarstva, veé samo o markacijama na jednostoljetnom putu njegova trajanja.