Fragment tapete, koji je bio izložen u stalnom postavu MUO od 1995. do 2020., jedna je od najranijih akvizicija za (buduću) muzejsku zbirku: nabavljen je još 1875. na rimskoj aukciji ostavštine katalonskoga slikara Mariana Fortunyja.

Sjevernjačku provenijenciju ovoga fragmenta odaje tretman kože: motivi tiješteni u visokom reljefu, dijelovi kože obojeni različitim bojama (svijetlosiva podloga, modro i crveno obojeni detalji). Detektiran je, također, i predložak po kojem je ovaj fragment ukrašen – riječ je o dizajnu za svilenu tkaninu ili baršun Daniela Marota (1661.-1752.?). Marot je bio arhitekt, grafičar i dizajner namještaja, koji je na početku karijere izrađivao grafike prema dizajnu Jeana Béraina, jednoga od službenih umjetnika na dvoru Luja XIV.  Poslije ukidanja Nantskoga edikta Marot je kao hugenot emigrirao u Holandiju, gdje je ušao u službu kneza Williama od Orangea, budućega engleskoga kralja Williama III, kao dvorski arhitekt i dizajner interijera. Od 1694. do smrti kralja Williama III 1702. boravio je u Engleskoj, uređujući palaču Hampton Court. Marot se bavio oblikovanjem svih dijelova interijera – od okvira kamina, stropova, zidnih oplata i tapeta do svjetiljki i različitih vrsta ukrasnog i uporabnog posuđa. Svoja likovna rješenja objavio je u obliku grafičkih mapa (Livre d’Ornemens, Nouveau Livre de Plafond i Livre d’Appartement, kasnije objedinjene kao  Œuvres du Sieur D. Marot, architecte du Guillaume III, roy de la Grande Bretagne).

U trenutku kad su krajem 17. stoljeća tekstilne tapete sve češće počele zamjenjivati znatno skuplje tapete od oslikane pozlaćene kože, proizvođači potonjih okrenuli su se preuzimanju iznimno popularnih Marotovih motiva za svilu i tekstil. Jedan od najpopularnijih bio je upravo motiv kartuša s ptičicama i cvijećem, izveden na kožnom fragmentu iz zbirke MUO.

Piše: dr. sc. Marina Bagarić, voditeljica Zbirke arhitekture, Zbirke keramike i Zbirke oslikane kože