Nina Đurđević suvremena je hrvatska fotografkinja. Rođena je 1980. godine u Brežicama. Diplomirala je na Odsjeku za snimanje Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, a nakon toga je završila i diplomski studij fotografije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Dobitnica je više nagrada za fotografiju; kustosica je nekoliko projekata. Iza sebe ima velik broj ostvarenih samostalnih i grupnih izložbi.
U Muzeju za umjetnost i obrt čuva se njezina fotografska serija Objekt(iv)na, koja je izabrana među tri najbolja rada na fotografskom festivalu Rovinj Photodays 2013. godine te je uvrštena u službeni program Mjeseca fotografije u Ljubljani 2014. godine.
O tome što ju je potaknulo na rad umjetnica je u jednom razgovoru izjavila:
„Bila sam na neki način potaknuta, ili bolje reći izazvana, da istražim svoju seksualnost. Počela sam prije četiri godine i ta se razlika vidi na nekim fotografijama. Motivacija za ovu seriju nastala je negdje na razini intuicije. U početku nisam znala što točno radim, no bila sam sigurna da moram nastaviti jer sam osjećala da su se pokrenuli neki procesi u meni kojih sam i sada tek djelomično svjesna.“
O seriji Objekt(iv)na
“U svijetu uređenom spolnom neravnotežom zadovoljstvo u gledanju rascijepljeno je između aktivnog/muškog i pasivnog/ženskog. Određujući muški pogled projicira svoje fantazme na ženski lik koji je u skladu s njima uobličen. U svojoj tradicionalnoj ekshibicionističkoj ulozi žene su istodobno gledane i pokazane, a njihova je pojavnost kodirana za snažni vizualni i erotički udar.”[1] Ovom konstatacijom primjenjivom prvenstveno na poimanje ženstvenosti kao ideološke funkcije u modernističkom kontekstu možemo načiniti prvi korak prema čitanju serije fotografija Nine Đurđević naziva Objekt(iv)na: Prikazi ‘gole’ (ili ćemo možda radije upotrijebiti izraz povijesnoumjetničkog diskursa: ‘nage’) žene pokušavaju oponašati društveno dominantan model. No, već sam naslov serije skriva u sebi ambivalentan sadržaj: ‘objektna’ – pretpostavljajući, kako je već naznačeno, ženu/tijelo kao objekt (gledanja) i ‘objektivna’ – koja podrazumijeva pokušaj odmaka, u ovom slučaju od sebe same, jer radi se ni više ni manje, nego o seriji autoaktova. Autorica u pseudoerotične poze postavlja vlastito tijelo, oponaša fotografije iz modnih i erotskih časopisa i autoironično izaziva dominantnu društvenu percepciju ideala ženske ljepote. Ispituje i očekuje gledatelja. I to čini s duhovitim odmakom – pozira bez uljepšavanja pokraj prastarog automobila, u oronuloj učionici, autostopira uz cestu, pokraj posve neatraktivnog pejzaža. Širenjem plana gledatelju nudi obilje jasnih znakova. No, pritom nije jedina stvar koju čini objektiviziranje tijela radi ironiziranja iskrivljenih društvenih vrijednosti. Ispitujući vlastitu erotičnost ona prije svega izlaže svoju nesigurnost. Stavlja se u pozicije koje su joj očigledno neugodne, njezin stav i pogled prema objektivu fotoaparata varira. Očigledno, serija fotografija Objekt(iv)na nudi dvije razine čitanja, koliko je aktualna, barem je jednako toliko i osobna. Kao i u nekoliko njezinih ranijih fotografskih serija motivacija Nine Đurđević leži u autostudiji.
[1] Leonida Kovač, Anonimalia. Normativni diskurzi i samoprezentacija umjetnica 20. stoljeća, Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 35.
Priredila dr. sc. Iva Prosoli, voditeljica Zbirke novije fotografije i Zbirke foto opreme
