Dizajnerice tvornice Rade Končar

U umjetnosti i dizajnu, kako je primijetila Jasenka Kodrnja,[1] postojala su ženama dopuštena i nedopuštena područja. Profesionalna, čista umjetnost (high art) rezervirana je za muškarce; ženama je dostupno područje slobodnog vremena u kojemu su se one mogle baviti umjetnošću, ali nenaglašeno, skromno, samozatajno, ne težeći postignućima, zapravo amaterski.

Čak i unutar područja tzv. primijenjene umjetnosti (low art?) – a u tu košaru dugo je trpano i područje dizajna – postojala je svojevrsna kvalitativna kategorizacija. Za muškarce su bila rezervirana područja industrijskog dizajna, dizajna namještaja ili dizajna interijera, a ženama su otvorena ona područja koja se smatraju manje vrijednima (lower art?). Uglavnom je riječ o industrijama čije izvorište nalazimo u tradicionalno „ženskim aktivnostima“ poput oblikovanja i oslikavanja keramike (npr. Milana Hržić Balić, Stella Skopal, Blanka Dužanec, dizajnerice tvornice Jugokeramika Jelena Antolčić, Dragica Perhač, Anica Severin i Marta Šribar itd.), dizajn tekstila i modni dizajn. U ovu kategoriju „dozvoljenih“ aktivnosti donekle je pripadalo i oblikovanje stakla (Greta Turković, Ljubica Kočica Ratkajec, Milica Rosenberg, Svjetlana Driženko Plazonić), te raznih sitnih kućanskih proizvoda (npr. pribor za jelo Mirjane Šimanović Tavčar). Tako primjerice Dragica Perhač, jedna od Jugokeramikinih dizajnerskih heroina, spominje kako ju je savjetovao profesor na Školi primijenjenih umjetnosti pri odabiru Odjela: „Da ste muškarac, rekao bih vam da odete na kiparstvo. Ovako, idite na keramiku.“

Industrijski dizajn dugo je vremena bio gotovo isključivo „muško područje“, a kada su se žene i uspijevale izboriti za svoje mjesto u profesiji, bivale bi ignorirane (Charlotte Perriand), omalovažavane (Eileen Grey), ili tek površno prihvaćene kao manje vrijedan dio dizajnerskog (često i bračnog) para (Ray Eames).

U Hrvatskoj je ovaj trend nastavljen do pojave prvih generacija koje su diplomirale na zagrebačkom Studiju dizajna sredinom devedesetih godina. Stroga podjela kompetencija očita je pri analizi podataka iz knjige Oblikovanje u Jugoslaviji,[2] svojevrsnog kataloga primijenjenih umjetnika Jugoslavije s kraja šezdesetih godina. Podaci tako pokazuju da je među nabrojanim autorima tek 25% primijenjenih umjetnica. One su se uglavnom bavile grafičkim dizajnom, dizajnom stakla, dizajnom keramike i porculana te tekstila. Samo u posljednja dva područja dizajnerice su bile u većini. U knjizi nije navedena niti jedna dizajnerica koja se bavi industrijskim dizajnom u užem smislu riječi.

U socijalističkoj Hrvatskoj tek su rijetke i iznimne žene uspjele probiti ove nevidljive granice. U tipično muškoj postavi domaćih dizajnera namještaja izdvaja se Blaženka Kučinac, dizajnerica namještaja osječke tvornice Ivo Marinković, te donekle Slava Antoljak koja je, uglavnom kao dizajnerica tekstila i pletiva, tijekom pedesetih godina surađivala s Vjenceslavom Richterom, Zvonimirom Marohnićem i drugim tadašnjim dizajnerima na oblikovanju namještaja.  

Još je rjeđa prisutnost žena u onoj grani industrijskog dizajna koja se bavi proizvodnjom strojeva i električnih aparata. Ovdje se ističe rad Jasenke Mihelčić, dugogodišnje dizajnerice tvornice Prvomajska, zaslužne za razvoj niza novih alatnih strojeva (npr. glodalica i tokarilica).

Posebno je zanimljiva pojava dizajnerica Dunje Guberine, Marije Jeličić Plavec, Ivanke Pribić i Jadranke Sutlarić unutar Odjela dizajna Elektrotehničkog instituta Rade Končar. U području dizajna električnih proizvoda, koje je nepisanim pravilom bilo rezervirano za muškarce, ove su četiri dizajnerice uspjele ostvariti uspješne karijere. Končarev Odjel dizajna osnovan je 1970. godine (osnovao ga je dizajner Vladimir Robotić), a tijekom kriznih 70-ih i 80-ih godina bio je svojevrsno utočište industrijskih dizajnera. Za razliku od većine domaćih tvrtki koje su tijekom neprestane ekonomske krize 1970-ih i 1980-ih godina mahom posezale za kratkoročno jeftinijom licenčnom proizvodnjom, Končar je ulagao u istraživanje i razvoj. Kroz Odjel je tijekom dvadeset godina postojanja prošlo desetak dizajnera (i četiri dizajnerice) čiji su zadaci sezali od rutinskog pozicioniranja pločice s nazivom tvrtke do izuzetno zahtjevnog oblikovanja kompleksnih sistema.


[1] Nimfe, muze, Eurinome; Društveni pložaj umjetnica u Hrvatskoj

[2] Oblikovanje u Jugoslaviji


Dunja Guberina

Rođena je 1955. u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1980. godine. Zaposlena je u Končarevom Elektrotehničkom institutu od 1981. do 1990. godine. Angažirana je na poslovima dizajna industrijskih proizvoda, posebice kućanskih aparata (štednjaci, grijalice). Od sredine 80-ih posvetila se istraživanju mogućnosti korištenja računala u oblikovanju proizvoda, od izrade projektne dokumentacije do izrade 3D modela.

Koautorica je (uz Božidara Lapainea) električne grijalice zraka koja je nagrađena Nagradom Privredne komore Jugoslavije 1986. godine.


Marija Jeličić Plavec

Među njenim najznačajnijim radovima su veliki projekti za dispečerske centre Gradske plinare i INA, te dizajn kućanskih aparata (aparat za kuhanje jaja, upravljačke ploče za strojeve za pranje rublja). Posebice se interesirala za projektiranje radne okoline te je sa svojim radovima o nadzorno-upravljačkim centrima sudjelovala i na stručnim kongresima.

Rođena je 1939. u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1963. te magistrirala 1980. na postdiplomskom studiju Istraživanje i unapređivanje dizajna pri Fakultetu organizacije i informatike Varaždin.

U Končarevom Elektrotehničkom institutu (ETI) je zaposlena od 1965. do 1990.

Sudjelovala je na 18. Zagrebačkom salonu, 1983. godine. Jedna je od dobitnika godišnje nagrade Vladimir Nazor (dodijeljena Odjelu za dizajn ETI) za 1983. godinu.

Preminula je 2006. u Zagrebu.


Ivanka Pribić

Rođena je 1948. u Zagrebu. Nakon završene gimnazije upisala je studij uz rad na Tehnološkoj višoj školi – dizajn odjeće.

U Končaru je zaposlena od 1974., a u Odjelu dizajna Elektrotehničkog instituta (ETI) od 1982. do 1990. Radila je uglavnom na dizajnu grafičkih elemenata kućanskih aparata, dizajnu ambalaže, dizajnu maski za perilice rublja, sklopnika te malih transformatora.

Nakon raspuštanja Odjela dizajna, radila je kao vanjska dizajnerica za Končar dizala i Končar lokomotive. Uz grafički dizajn tvrtke, dizajnirala je i posebno dizalo (prilagođeno za zgrade s malim prostorom unutar stepenica) te niz prijedloga vanjskog oblikovanja elektromotornog vlaka i električne lokomotive.

Od 1992. do 2002. uglavnom se bavila grafičkim dizajnom.

Godine 2002. prešla je u TŽV Gredelj gdje je radila na dizajnu interijera vlakova i vagona. Godine 2011. dizajnirala je interijere i eksterijere na novom niskopodnom elektromotornom prigradskom vlaku za grad Zagreb (Končar I TŽV Gredelj).


Jadranka Sutlarić

Rođena je 1954. u Zagrebu. Završila je Školu primijenjenih umjetnosti.

U Končarevom Elektrotehničkom institutu, Odjel dizajna, zaposlena je od 1978. do 1990. godine. Angažirana je na poslovima grafičkog dizajna, prvenstveno izrade grafičkih standarda poduzeća, dizajna ambalaže, dizajna upravljačkih ploča i pultova.

Sudjelovala je na 18. Zagrebačkom salonu, 1983. godine. Jedna je od dobitnika godišnje nagrade Vladimir Nazor (dodijeljena Odjelu za dizajn ETI) za 1983. godinu.

Priredila dr. sc. Koraljka Vlajo, voditeljica Zbirke grafičkog dizajna i Zbirke produkt dizajna