Bjelokosni reljef s prikazom antičke božice u Muzej za umjetnost i obrt stigao je s otkupom zbirke kolekcionara Jakoba Franka 1906. godine. Datiran u vrijeme prijelaza 17. u 18. stoljeće, pretpostavlja se da prikazuje rimsku božicu lova Dijanu, u slobodnijem ikonografskom rješenju, kao akt bez tobolca sa strijelama, bez lovačkog luka i uobičajenih životinjskih atributa poput psa i jelena. Tijekom 17. i 18. stoljeća junaci klasične mitologije bili su najeksploatiranija tema sitne bjelokosne plastike te često poput motiva Dijane korišteni kao izlika za studiju nagog ljudskog tijela.
Italska božica Dijana, čije ime indoeuropskog porijekla znači sjati, blistati, sjajiti, blistati, duboko je isprepletena s grčkom Artemidom. Jedna je od božica lunarnog kulta te se u nekim ikonografskim varijantama prikazuje s motivom lunula – mjesečevog srpa na glavi. Od razdoblja antičkog Rima, štovana je kao pomoćnica ženama pri porodu, kao božica cesta i puteva te kao podzemno božanstvo.

S ikonografskog stajališta prikaz lika mlade žene nagog tijela s orlom kao atributom i motivom amfore postavljenim na kamen uz njenu nogu, moguće je interpretirati i kao antičku Hebu, kći Zeusa i Here, Heraklovu družicu u vječnosti, boginju mladosti i vitalnosti na koju se referiraju Hesiod u Teogoniji, Homer u Odiseji i Pindar u Nemejskim odama. Motiv orla simbolizira obnavljajuću moć života i njenog oca Zeusa, a motivom amfore ili ponekad plitice, simbolizira se Hebina uloga vinotoče olimpskih bogova, zbog čega se ponekad naziva i Ganimeda. Kao Herina kći i pratilja, Heba je štovana i kao zaštitinica braka.

Dijana s orlom, Njemačka (?), oko 1700.

Priredila: Jasmina Fučkan, voditeljica Zbirke bjelokosti i Zbirke kiparstva