Povodom Međunarodnog dana skulpture, 27. travnja 2024.
Sliku gledam, ali s kipom moram komunicirati, zapisao je Diderot daleke 1763. godine, podrazumijevajući pri tome tradicionalnu figurativnu skulpturu. Doista, o čemu nam govore skulpture? I što o sebi ili svijetu možemo doznati od skulpturalnih djela izvedenih u ključu nekih drugačijih, suvremenijih možda i ne lako razumljivih oblika. Možemo li još uvijek komunicirati sa skulpturom, čak i kada ona odbacuje tako bliske, antropomorfne forme, nalazi mnogolika i raznovrsna obličja, kada aktivno traži i iznova pronalazi nove moduse komuniciranja. Neki uzbudljivi odgovori kriju se u razmišljanjima Mladena Pejakovića (1928. -2005.), svestranog umjetnika i profinjenog intelektualca, čiji se radovi čuvaju u zbirci kiparstva MUO.
Za njega je kiparstvo tajni jezik oblika, koji ovako objašnjava:
„ (…) Plastika je analogija stanja, transpozicija zbiljskih događaja. U njoj je život stvari u ljudskim relacijama. Njome doznajemo o promjenama u krajoliku duše. Ona poznaje zamagljene strepnje, mrak i noćnu moru, kao što je u drugim prilikama obasjava sunce svijetlih trenutaka, apolonski mir i ponos pobjedničke volje. Kipar ne otkriva i ne oblikuje svoj osjećajni svijet isključivo putem raznih materija. Kamen, glina, drvo, bronca, njihovo sjajno muklo, napeto i šuplje tijelo nisu jedini nosioci značenja u kiparskom znaku. Kip nije izravni projevod stanja. Priroda voli da se skriva, kaže Heraklit. A priroda kipa skrivena je u odnose oblika. Oni su skriveni u figuru. Figura je skrivena u značenje. Značenje je dakle u figuri i kroz figuru, u ono što ona kao imenica pojedinačno imenuje. (…)“
(izvor: (ur.) Bučan, J; Pintarić, J. Mladen Pejaković, Litteris, Zagreb: 2009.)
Mladen Pejaković, Kompozicija u ploči, Dubrovnik, 1971.
poliester, kamen, 32 x 21,5 x 6,5 cm
MUO 15030
Rad je otkupljen za Muzej prijedlogom Komisije za otkup umjetnina, Gradskog fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti, 1971.
„Život i oblikovanje odvijaju se kao periodične progresije i podsjećaju na rast organizama u spiralnom staništu bića. Mijenjaju se i ne mijenjaju, vrte se, zaokružuju i povećavaju u istom smjeru i prema istoj mjeri. Postoji neki plan po kojemu se živi u sve dane i na svim mjestima. Slučajne okolnosti, pogode i nezgode, društvena klima, blagostanja i ratovi, osobna sreća i nesreća, skupljaju se oko čvršće jezgre i bivaju preobraženi u djelo, a u njemu se gubi ime i povod događaja. Ne treba stoga, a možda je i nemoguće, istraživati uzroke djela, nego njegov sustav i uvjete djelovanja.“
(izvor: (ur.) Bučan, J; Pintarić, J. Mladen Pejaković, Litteris, Zagreb: 2009.)
Mladen Pejaković, Kompozicija u ploči II, Dubrovnik, 1971.
poliester, oblutci, 44.5 x 44 x 5 cm
MUO 15270
Pripremila: Jasmina Fučkan, voditeljica Zbirke bjelokosti i Zbirke kiparstva