Dana 27. ožujka 2023. u 19:00 sati u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u galeriji Bačva dodijeljene su godišnje nagrade i priznanja za postignuća u likovnoj umjetnosti u 2022. godini u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija. Prvi put od 2000. godine, od kada se nagrade i priznanja kontinuirano dodjeljuju, uz svečanost dodjele nagrada postavljena je izložba ovogodišnjih laureata.
Laureati za godišnju nagradu za 2022. godini su Goran Trbuljak, akademski grafičar i filmski snimatelj, za životno djelo, nagradu za najbolju izložbu dobila je Hana Miletić, akademska fotografkinja za izložbu „KOMADI” u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, za najboljeg mladog umjetnika nagradu je dobio Domagoj Rogina, akademski slikar.
Odbor za dodjelu likovnih nagrada HDLU-a, koji je djelovao u sastavu: Zlatan Vrkljan, Ivana Jurić, Grgur Akrap, Mia Maraković i Fedor Vučemilović, posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti dodijelio je Miroslavu Gašparoviću, ravnatelju Muzeja za umjetnost i obrt iz Zagreba.
Nagrade su svečano uručili ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, predsjednik HDLU-a Tomislav Buntak i ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka.
POSEBNO PRIZNANJE ZA DOPRINOS LIKOVNOJ UMJETNOSTI:
MIROSLAV GAŠPAROVIĆ
Obrazloženje
Miroslav Gašparović (Zagreb, 1955.) povjesničar je umjetnosti, kustos, likovni kritičar, autor stotina izložbi, urednik kataloga i knjiga te od 2003. ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt (MUO-a). U godini u koju smo ušli Gašparović obilježava 40 godina kustoskog rada, zamalo 30 godina djelovanja u Muzeju za umjetnost i obrt te 20 godina otkako je na čelu te ugledne, nacionalne muzejske kuće.
Nakon završetka studija povijesti umjetnosti i filozofije 1993. zaposlio se kao kustos u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU. Uz proučavanje i brigu o zbirci talijanskih majstora, usavršavanje na studijskim boravcima u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i ponajviše Italiji, usporedno s radom u Strossmayerovoj galeriji od samog početka karijere počeo je pratiti suvremenu likovnu scenu, pisati likovne kritike i priređivati izložbe u Hrvatskoj i izvan nje.
Sretan trenutak osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je prostora za objavljivanje likovne kritike bilo u izobilju u svim medijima, posebice dnevnom i tjednom tisku, u vremenu dok još monetarna vrijednost nije potpuno nadglasala kritičko vrednovanje, a praćenje likovne scene nije bilo svedeno na vijesti o razbijenoj Koonsovoj pudli, Gašparović je iskoristio da se nametne i istakne među desetcima tada aktivnih kritičara. Okušao se u svim formama: pisao je kritiku, ali i intervjue s umjetnicima, pisao je podjednako o mladim umjetnicima koji su tek gradili karijere kao i onima već etabliranima, pisao je za dnevne novine, tjednike, umjetničke i stručne časopise, sudjelovao u radijskim i televizijskim emisijama. Njegova kritika nije bila hughesovska toljaga koja udara po onome što mu se ne sviđa niti glađenje perom, publici nije nudio ni suhoparni akademski, ali ni poetski zasanjani diskurs – on je istraživao, analizirao, uvažavao mišljenje drugih, komunicirao i ostavljao publici prostora da sami otkrivaju nečiji opus. Stoga ni ne čudi da je već 1988., svega pet godina nakon što se aktivno počeo baviti strukom, primljen u članstvo Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA).
Nakon što je od srpnja 1991. do 1994. kao časnik za vezu s promatračkom misijom Europske zajednice radio i na spašavanju kulturnih dobara, prelazi u Muzej za umjetnost i obrt u kojem preuzima Zbirku slikarstva i grafike. Uz rad na Zbirci nastavlja pisati kritike i priređivati izložbe, među kojima se ističe nastup Hrvatske na Međunarodnom bijenalu u Kairu 1998. kada su nagradu međunarodnog žirija dobili i izložba kao najbolji nacionalni nastup i umjetnik Zlatan Vrkljan. Kao ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt u raznim svojstvima od autora do koordinatora potpisuje više stotina izložbi, kataloga i knjiga, a nastavljajući ondje gdje je njegov prethodnik Vladimir Maleković stao – Muzej otvara gradu i svijetu profilirajući ga kao ustanovu s međunarodnim ugledom.
Prvi je prepoznao značenje ulaska u digitalni svijet – MUO prvi ulazi u velike europske projekte digitalizacije baštine, prvi je i najzastupljeniji hrvatski muzej na Europeani. Istodobno koristeći se svojim stručnim vezama nastalima tijekom rada i školovanja u inozemstvu, osnaživao je položaj MUO-a izvan Hrvatske te kontinuirano skromnim sredstvima dovodio i predstavljao velika imena svjetske povijesti umjetnosti kao što su Rembrandt, Caravaggio i Guercino. S druge strane, domaćim je izložbama predstavljao hrvatsku likovnu scenu i kulturu u prestižnim muzejsko-galerijskim ustanovama Europe i svijeta. „Secesiju u Hrvatskoj“ odveo je u ikonični praški Obecni dum, s „La Belle Époque Imperiale“ MUO je gostovao u Palazzu Attems u Goriziji, izložba Jagode Buić nakon Zagreba, Trsta i Splita predstavljena je u UNESCO-ovu sjedištu u Parizu, MUO je gostovao u rimskom Palazzu Venezia, Petropavlovskoj tvrđavi u Sankt-Peterburgu, pariškom Citéu des Artes, Berlinu, Šangaju.
Iako na čelu muzeja primijenjenih umjetnosti, Gašparović zadržava program praćenja domaće likovne scene, posebice autora koje je među prvima prepoznao. Štoviše, inicijator je programa „Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO“ kojim je uspostavio kontinuirani dijalog između suvremenih umjetnika i stalnog postava Muzeja. Ciklus je započeo projektom „Muotinis“, izložbom Dalibora Martinisa, umjetnika koji je znatnu pažnju od najranijih radova posvećivao odnosu umjetnika i muzeja i galerija, odnosno položaju umjetnika u tom sustavu. Slaven Tolj unio je u postav društveno-politički kontekst dubrovačke golf-bojišnice sa Srđa, Nika Radić pretvorila je svojim intervencijama stalni postav Muzeja u svoj dom, a Goran Trbuljak sa svojim glavoperom nastavio je propitkivati ideju autentičnosti umjetničkog rada pitanjima o njegovoj tržišnoj i institucijskoj valorizaciji.
Kao kustos, likovni kritičar i muzealac velike širine interesa, Miroslav Gašparović s podjednakom strašću djeluje na hrvatskoj sceni punih 40 godina sa svih položaja na kojima se nalazio, dosljedno zagovarajući nesmanjenom silinom estetske, etičke i profesionalne kriterije, bolje običaje i ideju da se glas muzeja mora čuti.
Maja Kocijan
Fotografije i video: Srećko Budek i Vedran Benović, MUO