U siječnju u sklopu kategorije #MUOzbirkamjeseca predstavljamo Zbirku glazbenih instrumenata Muzeja za umjetnost i obrt. Sa zanimljivim detaljima o glazbalima koja se čuvaju u Muzeju upoznat će vas voditeljica Zbirke Antonija Dejanović, kustosica i viša dokumentaristica.
DVA ISTAKNUTA INSTRUMENTA
Zbirka glazbenih instrumenata Muzeja za umjetnost i obrt i pohrana glazbala Hrvatskog glazbenog zavoda u istom Muzeju opsegom su bogate i sadržajem raznovrsne zbirke predmeta. Međutim, iz njihovog cjelokupnog korpusa dva instrumenta se izdvajaju svojim svojstvima: prvi je tafelklavir ili stolni klavir majstora Franza Xavera Christopha iz Beča dok je drugi deseterostruna gitara instrumentalista Ivana Padovca iz Varaždina.
Ono što se općenito o tafelklaviru može reći je: „stolni klavir (tafelklavir) instrument je vodoravnog pravokutnog tijela koji oblikom nalikuje klavikordu od kojeg je u samom početku pregradnjom i ugrađivanjem novog mehanizma i nastao. Žice su napete u smjeru lijevo-desno, okomito prema tipkama s mehanizmom na batiće. Stolni je klavir u uporabi od sredine 18. stoljeća i izrađivan je u velikom broju do otprilike 1800. godine. Za njegovo širenje jedan je od najzaslužnijih Johannes Zumpe, učenik G. Silbermana, koji odlaskom u Englesku nastavlja graditi tu vrstu instrumenta s malo prilagođenom mehanikom, tzv. Strossmechanik“….
(TARBUK, Nela, Glazbeni instrumenti iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt, Varaždin: Varaždinske barokne večeri; Gradski muzej Varaždin; Muzej za umjetnost i obrt, 2007., str. 64.)
Predmet iz Zbirke glazbenih instrumenata MUO ima drveni korpus oblika izdužene pačetvorine obložen furnirom od mahagonija i stoji na četiri noge kvadratnog tlocrta. Poklopac je u čitavoj gornjoj dužini plohe i sklapa se u dva dijela gdje veći dio pokriva klavijaturu dok je manji nad ostalim dijelom plohe. U priklopu je ugrađen potporanj koji može služiti kao stalak za note dok unutar korpusa uz prednju uzdužnu plohu klavijature pričvršćen je poseban stalak za note koji se pomoćnim polugama može rasklopiti. Pedali su na koljena: lijevi (piano) je za prigušivanje zvuka dok je desni (forte) za pojačavanje istog. Klavijatura ima opseg od 4 oktave (F-f3). Donje tipke obložene su ebanovinom, a gornje tipke slonovačom. Vrijednost instrumenta očituje se kako u njegovoj izvedbi, kojom se pokazuju dosezi gradnje glazbenih instrumenata i umjetničkog obrta Beča s kraja 18. stoljeća tako i u činjenici da je osim ovog muzejskog egzemplara, prema dosadašnjim istraživanjima na europskom prostoru sačuvan samo još jedan instrument ove vrste.
Drugi instrument kojeg je potrebno naglasiti je deseterostruna gitara Ivana Padovca iz pohrane Hrvatskog glazbenog zavoda. Kada se govori o gitari, neka opća mjesta su: „gitara (španjolski guitarra < arapski kītāra < grčki ϰıϑάρα), žičano trzaće glazbalo iz porodice lutnja s prečnicama na hvataljci. Zabilježeni su mnogi oblici glazbala i različiti načini proizvodnje zvuka, a moderna klasična gitara ima šest žica i drvenu rezonantnu kutiju s udubinama postrance i ravnom poleđinom. Podrijetlo gitare nije sasvim razjašnjeno, a pretpostavlja se da potječe od starogrčke kitare ili pak starih mezopotamskih ili egipatskih dugovratih lutnja, prenesenih u Europu akulturacijom arapskih verzija glazbala. Europski početci gitare datiraju iz XV. st., iz doba renesanse u Španjolskoj, gdje se javlja i srodni oblik vihuela da mano. Španjolska renesansna gitara bila je znatno manja od moderne, imala je četiri žice ugođene u tercama i kvartama, a upotrebljavala se sve do XIX. st. Usporedno se rabila i peterožična gitara, popularnija u Italiji i Francuskoj tijekom baroknoga razdoblja. Šesterožična verzija bliska modernoj gitari postupno se počela afirmirati od druge polovice XVIII. st., da bi u drugoj polovici XIX. st. dobila u Španjolskoj svoje današnje standardne dimenzije i oblik. U XIX. i XX. st. ustanovljeno je i više inačica klasične gitare što variraju brojem vratova i žica, a upotrebljavaju se u folklornoj i zabavnoj glazbi Latinske Amerike, Afrike, Rusije i pacifičkog područja. Od 1950-ih obilato se rabi u gotovo svim oblicima zabavne glazbe električna gitara, na kojoj se zvuk proizvodi pretvorbom akustičkog impulsa s pomoću tzv. pickupa u električni, koji se potom širi vanjskim pojačalom i zvučnicima. Glazbalo je općenito znatno unaprijedio u XIX. st. Antonio de Torres Jurado dok je posebno istaknutu ulogu u promicanju gitaristike u XX. st. odigrao španjolski virtuoz A. Segovia y Torres. U Hrvatskoj se u XIX. st. istaknuo kao skladatelj djela za gitaru i virtuoz I. Padovec, dok su u XX. st. za gitaru posebno uspješno skladali B. Papandopulo, S. Šulek, B. Bjelinski, D. Detoni, M. Miletić, M. Ruždjak, F. Parać, Z. Juranić..“
(gitara. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.)
Instrument iz pohrane Hrvatskog glazbenog zavoda značajan je kako zbog svojih istaknutih karakteristika tako i zbog činjenice da je na njemu svirao jedan od najznačajnijih hrvatskih instrumentalista 19. stoljeća, Ivan Padovec. Gitara Ivana Padovca ima šest melodičkih žica i četiri basove, dakle četiri žice više od uobičajenog broja. Također, zanimljiva su i dva vrata sa zajedničkom glavom. Na širem vratu hvataljka seže gotovo do sredine otvora s prečnicama od mjedi te je nad tom hvataljkom napeto šest žica na kojima se prebire melodija dok su nad užim vratom bez hvataljke napete četiri basove žice. Na poleđini tog užeg vrata mehanička je naprava kojom se mogu sve basove žice u isti mah zapeti i time povisiti ugođaj za poluton, što je osim broja žica i dva vrata još jedna od karakteristika gitare velikog virtuoza Varaždina 19. stoljeća. Ova zanimljiva gitara unutar nekoliko godina bila je „predložak“ za izradu svoje replike, danas izložene u rodnom gradu virtuoza koji je na njoj svirao – Ivana Padovca, što zapravo predstavlja prvi primjer takve prakse izvedene s instrumentima iz pohrane Hrvatskog glazbenog zavoda u Muzeju za umjetnost i obrt.
Zbirka glazbenih instrumenata Muzeja za umjetnost i obrt nastala je tijekom 30-ih godina 20. stoljeća i predstavlja prvu zbirku takve vrste unutar jedne kulturne institucije Zagreba. Stvaranje Zbirke smješteno je u vremenski interval kada se na mjesto ravnatelja Muzeja postavlja Vladimir Tkalčić, s kojim je kulturna javnost grada Zagreba iz vremena bila upoznata kao s utjecajnim dugogodišnjim ravnateljem Etnografskog muzeja u Zagrebu.
Vladimir Tkalčić bio je podrijetlom iz glazbene obitelji, intelektualac širokih obrazovnih nazora i kulturnih obzora, što je predstavljalo značaj instituciji koja je započinjala novi razvoj širenjem osnovnog korpusa: broja odjela, zbirki te posljedično i stručnih djelatnika. Neposredno nakon početaka stvaranja zbirke (1933.) u fundus Muzeja za umjetnost i obrt i zbirke implementira se Zbirka glazbenih instrumenata Hrvatskog glazbenog zavoda, koja je predana Muzeju na trajnu pohranu i čuvanje. Iako politika sakupljanja predmeta u početku stvaranja Zbirke glazbenih instrumenata Muzeja nije bila jasno eksplanatorna u smislu kako će se i kojom vrstom predmetima nadopunjavati Zbirka, inicijalni fond nastajao je putem dva osnovna načina: darovima i otkupima od pojedinaca koji su pripadali kulturnom i umjetničkom millieu Zagreba između dva svjetska rata.
Nakon gotovo tri desetljeća formiranja fonda, Zbirka glazbenih instrumenata MUO cjelovitije je prvi put bila izložena u prostorima Muzeja 1962. godine, kao integralni tada novog Stalnog postava koji je prije gotovo 60-ak godina predstavljao prekretnicu u muzeološkom prezentiranju kulturne baštine kao i u načinu njezine komunikacije. Kreiranjem sljedećeg novog postava Muzeja za umjetnost i obrt 1995. godine, instrumenti iz Zbirke prestaju biti integralni dio odabranih muzejskih predmeta izloženih javnosti zbog objektivnih razloga u smislu nedostatka izložbenog prostora; od toga vremena (osim jednog izloženog predmeta i izložbenog projekta) čitava Zbirka je pohranjena u muzejskom depou.
Do promjene dolazi tijekom 2020. godine, kojom se je obilježavala 140-a godišnjica osnutka Muzeja za umjetnost i obrt. Sukladno tome, Muzej je obnavljao dio svog Stalnog postava, kao dio šireg programa muzejskih novina. Novi postav, koji je uključivao segmente postava iz 1995. uz nove dionice Zbirki fotografije do 1950., novije fotografije, fotografske opreme, grafičkog i produkt dizajna, satova i stakla, bio je otvoren prema javnosti nešto više od mjesec dana, nakon čega je slijedom prirodne kataklizme (potres), došlo do potpunog zatvaranja Muzeja za umjetnost i obrt uz posljedično izmještanje svih njegovih zbirki, djelatnika i ostalog na različite lokacije grada. Danas je Zbirka glazbenih instrumenata dislocirana iz matične zgrade, zajedno s instrumentima iz pohrane Hrvatskog glazbenog zavoda u novi prostor, gdje se i dalje čuva u prikladnim uvjetima.
Zbirka glazbenih instrumenata Muzeja za umjetnost i obrt čuva različite vrste predmeta, međutim među najzastupljenijima su oni iz grupe kordofona i aerofona, dok je grupa membranofona zastupljena tek s jednim predmetom. Instrumenata iz grupe idiofona i elektrofona nema u Zbirci glazbenih instrumenata Muzeja za umjetnost i obrt. Kao važnije primjerke instrumenata iz grupe jednostavnih kordofona treba navesti jedinstveni primjerak tafelklavira s kraja 18. stoljeća, rad slavnog bečkog majstora Franza Xavera Christopha, zatim klavikord datiran 1787. majstora Josepha Silberbauera iz Znojma i tafelklavir bečkog graditelja Johanna Schantza. Posebno je vrijedan pažnje fortepiano domaćeg majstora Giuseppea Barage iz Rijeke, izrađen oko 1810. godine, uz niz klavira s početka, sredine i druge polovine 19. stoljeća, proizašli iz tadašnjih respektabilnih europskih manufaktura i tvornica (Johan Baptiste Streicher, Joseph Anton Knam, August Lewandosky). Zbirka sadrži i niz složenih kordofonih instrumenata, od kojih se kao najvažniji ističu dvije harfe (francuskog graditelja-majstora Nadermana oca oko 1874. godine i bečkog majstora Franza Brunera s početka 19. stoljeća) i dvije gitare (bečkog graditelja Johanna Georga Stauffera, građenu oko 1810. godine i gitaru zagrebačkog majstora Franje Finka iz 1867. godine).
U pogledu instrumenata iz grupe aerofona, u Zbirci se čuva velika grupa drvenih i limenih puhačkih instrumenata (rogovi, trube, flagoleti i blok flaute), koji iako nisu u svirnom stanju, nekad su bili u upotrebi u grofovskoj obitelji Erdödy u Jastrebarskom čime svjedoče o razini kulturno-umjetničkog života dijela hrvatskog plemstva na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Osim samih instrumenata, potrebno je napomenuti da Zbirka posjeduje i manji broj muzičkih automata (ariston, manopan, polifon, simfonium) i njima pripadajuće ploče te fonografe i stare gramofone.
Zbirka glazbenih instrumenata Muzeja za umjetnost i obrt s nizom raznovrsnih predmeta/instrumenata jedinstvena je zbirka ovakve vrste i predstavlja kulturno blago ne samo Muzeja za umjetnost i obrt već i šire.
ZBIRKA INSTRUMENATA HRVATSKOG GLAZBENOG ZAVODA
Zbirka instrumenata Hrvatskog glazbenog zavoda je relativno povezan skup muzičkih instrumenata koji su nekada bili u sviračkoj funkciji, najvjerojatnije u orkestru Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu.
U Muzej za umjetnost i obrt instrumenti su prenešeni tijekom 30-ih godina 20. stoljeća, sukladno dogovoru napravljenom između dvije institucije o trajnoj pohrani instrumenata Hrvatskog glazbenog zavoda u Muzej, gdje se čuvaju već gotovo devedest godina.
Zbirka je od početka osmišljena da bude sastavni dio muzejskog fundusa te se u tom kontekstu predmeti čuvaju i obrađuju muzeološki na ekvivalentan način kao i predmeti Zbirke glazbenih instrumenata MUO. Tako je 1962. godine, kada je postavljen (nakon Drugog svjetskog rata) najznačajniji novi Stalni postav Muzeja, Zbirka instrumenata Hrvatskog glazbenog zavoda bila inkorporirana u njega; izabrani segment instrumenata iz Zbirke bio je postavljen u izložbenim dvoranama Muzeja za umjetnost i obrt.
„Instrumente Zbirke je sabrao Karlo pl. Klobučarić, predsjednik Hrvatskog glazbenog zavoda (1862. – 1886.) i oporučno ih ostavio Zavodu. Dio je najvjerojatnije pripadao prvome zavodskom orkestru koji je u to doba bio jedini stalni orkestar u Zagrebu, dok neki instrumenti možda potječu iz muzičke škole osnovane pri Zavodu. Među instrumentima Hrvatskog glazbenog zavoda pohranjenima u Muzeju najviše je drvenih i limenih puhačkih instrumenata. Najstariji je rog s ugraviranom godinom 1734.
To je najstariji instrument u muzejskom fundusu. Uz obou majstora Waache iz Bratislave i basetnog roga majstora Lotza, također iz Bratislave, izrađene u kasnom osamnaestom stoljeću, ostali puhački instrumenti potječu iz devetnaestoga stoljeća, a mahom su nastali u bečkim i češkim radionicama.“
(TARBUK, Nela, Glazbeni instrumenti iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt, Varaždinske barokne večeri: Gradski muzej Varaždin: Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, str. 10-11.)
Iako instrumenti pokazuju dosege i vrsnost izrade glazbenih predmeta niza europskih manufaktura, jedan od instrumenata kojeg je potrebno akcentirati je dvovrata „deseterostruna“ gitara izrađena u majstorskoj radionici Friedricha Schenka, koju je tijekom svojih koncerata upotrebljavao Ivan Padovec (1800. – 1873.), virtuoz i skladatelj Varaždina 19. stoljeća. Ovaj zanimljiv instrument je kao i sam Padovec višestruko obrađivan u stručnoj literaturi, što podcrtava njihovu važnost prepoznatu istovremeno ne samo od suvremenika i istraživača instrumentaliste nego i kasnije.
Općenito govoreći, Zbirka instrumenata Hrvatskog glazbenog zavoda koja se trajno čuva u Muzeju za umjetnost i obrt sastavljena je od prikupljenih predmeta manufaktura koje su u određenom vremenu bile eminentne te Hrvatskom glazbenom zavodu i njegovim djelatnicima dostupne i ujedno je i svojevrstan egzemplar institucijske politike 19. stoljeća gdje su predmeti prvenstveno trebali biti u funkciji (u ovome slučaju) izvedbe glazbenih djela i u kontekstu toga ju je potrebno promatrati.
ZBIRKA GLAZBENIH INSTRUMENATA U DIGITALNOM SVIJETU
Digitalni materijal vezan uz Zbirku glazbenih instrumenata MUO bio je predstavljen publici 2019. godine povodom Dana europske baštine.
Tadašnja kustoska intencija bila je pokazati izabrane muzejske predmete zainteresiranim ljubiteljima glazbe, što je uz izrađeni digitalni sadržaj uključivalo i dodatno predavanje/elaboraciju o odabranom predmetu iz Zbirke – violini pochette.
Autorica digitalnih materijala je Petra Milovac, a predmete je fotografirao Vedran Benović.
