Prosinac u Muzeju za umjetnost i obrt posvećujemo Zbirci kiparstva s kojom će vas kroz odabrane teme upoznati voditeljica Jasmina Fučkan, muzejska savjetnica. Osim na našoj mrežnoj stranici, pratiti ih možete i na našim društvenim mrežama pod kategorijom #MUOzbirkamjeseca.
Zbirka kiparstva MUO broji oko 1300 predmeta, a odlikuje se materijalnom i tipološkom raznovrsnošću koja u punoj mjeri odražava profil šireg umjetničkog spektra svojstvenog muzeju primijenjene umjetnosti i bilježi razne vidove umjetničke aktivnosti u rasponu između zanatskog majstorstva i autorske invencije. Zbirka obuhvaća drvenu polikromiranu sakralnu skulpturu, oltarne ansamble i pojedinačne oltarne kipove, autorsku skulpturu i objekte većinom hrvatskih umjetnika te dekorativnu i sitnu plastiku manufakturne proizvodnje i reproduktivne sadrene odljeve.
Ishodišno formiranu jezgru, većinski udio i kvalitativno najznačajniju cjelinu fundusa zbirke čini cjelina sakralnog kiparstva, koja obuhvaća kipove i dijelove oltarne arhitekture, oltarne svijećnjake i ornamentalne fragmente većinom s lokaliteta sjeverne Hrvatske. Kvalitetom izvedbe, tipološkom raznolikošću i rasponom ikonografske tematike, zbirka daje presjek cjelokupnog razvoja baroknog kiparstva kontinentalne Hrvatske koji se odvija pod utjecajem poglavito srednjoeuropskog kiparskog kruga, ponajviše istočnoalpske regije.
Manji fond autorske atelijerske skulpture s kraja 19. i iz prve polovine 20. stoljeća čine djela kipara iz razdoblja Moderne kao što su Rudolf Vladec i Robert Frangeš Mihanović te ujedno djela izlagača Proljetnog salona (1916. – 1928.) poput Petra Pallavicinija, Ive Kerdića, Joze Turkalja i Frane Cota.
Cjelina autorske skulpture 20. stoljeća u većoj je mjeri obogaćena donacijama pristiglima iz privatnih zbirki zagrebačkih kolekcionara doniranih Gradu Zagrebu. Zahvaljujući pohranama doniranih zbirki Turkalj, Penić, Matković-Majer i Magjer u zbirci kiparstva Muzeja za umjetnost i obrt, formirala se homogena cjelina od pedesetak skulptura, manjih formata koja su, zajedno s ostalim predmetima umjetničkog obrta, imala osobit značaj u oplemenjivanju privatnih ambijenata obiteljskih domova. Tako su u fundus pristigla i djela Branislava Deškovića, Svetoslava Peruzzija, Frane Kršinića, Vanje Radauša, Ivana Sabolića. Zahvaljujući donaciji dr. Ive i dr. Marije Tuškan u fundus su pristigli radovi Ivana Meštrovića i kipara poznatijeg u Americi nego u Hrvatskoj, Josipa Turkalja, suradnika Ivana Meštrovića tijekom njegovih posljednjih pet godina na sveučilištu Notre Dame u South Bendu, Illinois.
Fond radova autora druge polovine 20. stoljeća zastupljenih u zbirci poput Vojina Bakića, Ivana Kožarića, Ivana Picelja, Jurja Dobrovića, Aleksandra Srneca, Ivana Lesiaka, Zvonimira Lončarića, Ksenije Kantoci, Branka Vlahovića, Mladena Pejakovića, Belizara Bahorića, Tomislava Ostoje, Branka Ružića, Ante Jakića, Petra Barišića ili Jure Labaša formirao se većinom otkupima ili donacijama nakon izložbi održanih u Muzeju, a proširuje se recentnim akvizicijama poput darovanja ambijentalne instalacije autorice Ide Blažičko, izvorno zamišljene za dvoranu Sakralne umjetnosti u Stalnom postavu MUO.
Unutar profanog kiparstva izdvajaju se kao djelomice zaokružene cjeline segmenti dekorativne i reproduktivne plastike koje uvjetuju valoriziranje građe s obzirom na kulturološke kriterije, s osobitim naglaskom na komunikacijskim ili edukativnim aspektima umjetničke produkcije. Upravo s obzirom na ulogu koju su kroz 19. stoljeće imali u edukaciji ne samo učenika, nego i posjetitelja treba vrednovati grupu reproduktivnih sadrenih reljefa, plaketa i medalja prema antičkim, srednjovjekovnim, renesansnim i baroknim uzorima, osobito onih nabavljenih u prvim godinama muzeja, koji su od posebne važnosti u razmatranju konteksta povijesnih okolnosti nastanka, prvotne svrhe i profila muzeja, koji je uz konceptualnu i funkcionalnu povezanost s Obrtnom školom bio zamišljen kao zbirka uzoraka.
U grupu dekorativne plastike sitnijeg formata ubrajamo razne figurine, statuete i biste izrađene od alabastera, drva i metala, koje su nastale u razdoblju od 18. do 20. stoljeća većim dijelom kao proizvod europskih manufaktura, koje su diktirale modu dekorativnih elemenata opreme interijera. Ovaj segment zbirke je također od značaja upravo s obzirom na karakteristični profil muzeja jer se u njemu ogleda kriterij specifičnosti primijenjenih umjetnosti kao spoja zanatske kvalitete i osobite komunikacije s likovnim naslijeđem putem prenošenja poznatih predložaka, također i uloga primijenjenih umjetnosti u definiranju popularnog sloja kulture, poput ukusa i mode vremena, koje u načelu nadilaze okvire uske povijesno-umjetničke kategorije stila.
SAKRALNA SKULPTURA U ZBIRCI KIPARSTVA MUO
Sakralna skulptura s više od sedam stotina artefakata, nastalih u razdoblju od 15. do 20. stoljeća po značaju predstavlja najveći i najznačajniji fond drvene polikromirane i pozlaćene skulpture gotičkoga i baroknog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Među artefaktima iz razdoblja gotike prevladavaju djela iz 15. ili početka 16. stoljeća, oltarne cjeline i pojedinačni kipovi provenijencijom iz Tirola, koji su iz vlasništva slikara i restauratora Josefa von Hempela dospjeli u župnu crkvu u Vrbovcu, a potom u Muzej 1884. godine kao najranije akvizicije te vrste. Najistaknutije djelo u ovoj cjelini jest reljef Susret Joakima i Ane, koji je za glavni oltar župne crkve u Bolzanu oko 1421. godine izradio štajerski gotički kipar i slikar Hans von Judenburg.
Za veliki broj oltara u sjevernoj Hrvatskoj nisu poznati majstori koji su ih izradili. Arhivski izvori poput kanonskih vizitacija ili župnih spomenica u većini slučajeva ne donose podatke s imenima majstora, a ostala arhivska građa ili je nepotpuna ili je tijekom vremena netragom nestala. Ipak unutar korpusa skulpture 17. stoljeća i 18. stoljeća u Zbirci kiparstva MUO uz kipove anonimnih majstora istaknuto mjesto zauzimaju djela poznatih starih majstora poput varaždinskog kipara Ivana Jakoba Altenbacha, u Zagrebu nastanjenih doseljenih majstora Ivana Komersteinera, Klaudiusa Kautza, Antuna Reinera i Josipa Stallmayera te mariborskog kipara Josipa Holzingera ili celjskih majstora Franje i Matije Galla.
Od osobite su vrijednosti sačuvane oltarne cjeline iz 17. stoljeća, koje su do potresa 22. ožujka 2020. godine bile izložene u Stalnom postavu u samostalnoj tematskoj dionici Sakralne umjetnosti. Oltar sv. Marije iz nekadašnje franjevačke crkve Blažene Djevice Marije Kraljice sv. Krunice u Remetincu kod Novog Marofa predstavlja jedinstveni primjer uspješne simbioze gotičkog i manirističkog stila s bogatom rezbarijom manirističke hrskavice. Nekadašnji glavni oltar iz kapele sv. Stjepana Prvomučenika u Driveniku iz treće četvrtine 17. stoljeća, djelo je anonimnog domaćeg majstora karakteristično za krug istarsko-primorskih oltara nastalih pod utjecajem regije venecijanskog zaleđa.
Zbog izuzetnog regionalnog značaja za kulturu baroknog razdoblja u Hrvatskoj i Sloveniji te posebne uloge u lokalnom zagrebačkom kontekstu, izdvajaju se kipovi i dijelovi oltara majstora Johannesa Komersteinera. Poznat kao rodonačelnik baroknog stila u kiparstvu kontinentalne Hrvatske, majstor doseljen iz Ljubljane, u Zagrebu je djelovao u posljednjoj četvrtini 17. stoljeća te kroz aktivnost svoje radionice namirio brojne narudžbe za oltare i kipove u Zagrebu i okolici. Komersteinerov opus u muzejskoj zbirci obuhvaća ukupno 15 kipova, jedan grb i sačuvane dijelove arhitekture i razne ornamentalne fragmente s nekadašnjih oltara Bl. Djevice Marije i sv. Ladislava kralja iz zagrebačke katedrale, te dva kipa iz kapele sv. Mihovila u Samoboru. Najznačajnija je kompozitna cjelina dijelova Komersteinerovih oltara sv. Marije i sv. Ladislava kralja iz apsida bočnih brodova zagrebačke katedrale koji su ondje stajali sve do odluke o neogotičkoj obnovi katedrale nakon potresa 1880. godine. U župnoj crkvi sv. Marije u Lonji, Gjuro Sazbo je pronašao dijelove oba oltara složena u jedinstvenu cjelinu, odakle je kompozicija prenesena u Zagreb te je od 1925. godine do početka Drugog svjetskog rata bila postavljena u atriju Muzeja za umjetnost i obrt kao dio postava sakralne zbirke.
U Muzeju se također čuvaju djela nekoliko zanimljivih kiparskih ličnosti, čija su djela dala specifičnu notu baroknom kiparskom fondu Zagreba, njegove okolice i Hrvatskog zagorja u dugoj polovini 18. stoljeća. To su radovi Klaudiusa Kautza za župnu crkvu u Mariji Bistrici i pripisan mu kip sv. Stjepana Prvomučenika iz župne crkve u Velikoj, zatim radovi anonimnih majstora kaptolske drvorezbarske radionice biskupa Jurja Branjuga za kapelu sv. Ladislava u Podgorju Bistričkom te Antuna Reinera i Josipa Stallmayera za župnu crkvu u Pešćenici u Turopolju. Kautz, Reiner i Josip Stallmayer kao najmlađi kipar ovog kruga imali su radionice na zagrebačkom Gradecu, ali su opremali crkve na mnogo širem području okolice grada, o čemu svjedoče djela očuvana u Muzeju.
Među pokrajinskim kiparima sa šireg područja sjeverne Hrvatske u ovom razdoblju značajna je ličnost majstor Stjepan Severin iz Križevaca, zastupljen s više kipova s glavnog oltara župne crkve u Drnju (Podravina) iz 1738. godine. Od kiparskih djela redovničkih radionica izdvajaju se djela pavlinskih majstora iz kruga samostana u Veternici.
Od stranih gostujućih majstora koji su bili djelatni u kontinentalnom dijelu Hrvatske ističu se kipovi sv. Joakima i Ane celjskog kipara Ferdinanda Galla, te anđeli adoranti kipara Vida Königera iz Graza.
Osim kroz terenske akcije spašavanja ugrožene građe s devastiranih područja, koje su svojom aktivnošću inicirali Gjuro Szabo i Vladimir Tkalčić, u ulozi konzervatora pa i ravnatelja muzeja, ovaj segment zbirke je u značajnijom mjeri nadopunjen ostavštinom kolekcionara Salamona Bergera, a kroz posljednje desetljeće redovno se obogaćuje sustavnim otkupom građe iz „Zbirke dr Milivoj Rošić“.
BOŽJI POMOĆNICI STARIH MAJSTORA: ANĐELI IZ ZBIRKE KIPARSTVA
Kipovi anđela iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt mahom su radovi anonimnih kipara proizašlih iz pokrajinskih radionica kontinentalne Hrvatske 17. i 18. stoljeća, uz prisustvo značajnih domaćih ili udomaćenih stranih majstora koji su ostavili trajni biljeg svojim radom visokog umjetničkog dometa. U likovnom smislu prikazi anđela doživljavaju vrhunac u razdoblju zrelog baroka i rokokoa, kada je nastao najveći broj velebnih sakralnih kompozicija u kojima su anđeli likovno i sadržajno istaknuti sudionici. Anđeli su svojim ustrojstvom vjesnici, prenositelji i izvršitelji Božje volje. Njihova je uloga u prizorima asistentske prirode i manifestira se u nošenju ili isticanju poruka, obično u vidu natpisa na grbovima i slično. Likovni prikazi, u kojima je njihova uloga od bitnijeg značaja, ponajviše se odnose na prizore Teofanija i slavlja Bogorodice u kojima oni pjevaju, sviraju različite instrumente, adoriraju, nose upaljene luči, kade kadionicama i obavljaju druge zadaće.
ANĐELI ADORANTI, koji kleče samo uz tabernakul, zauzimaju hijerarhijski najznačajnije mjesto na oltaru. Na monumentalnim oltarima vrhunskih baroknih majstora kipovi anđela adoranata pripadaju najljepšim skulptorskim ostvarenjima.
Rani muzejski primjerci ANĐELA LUČONOŠA iz 17. stoljeća u dugim haljinama nastavljaju tradiciju prikaza odjevenih anđela dječaka. Taj se tip prikaza utemeljuje u ranom srednjem vijeku, a proizašao je iz procesija tog vremena u kojima su dječaci odjeveni kao anđeli nosili svijeće pa odatle i nastaje tip anđela lučonoše. U kasnijem 17. stoljeću često ih se prikazuje u dugim košuljama s tunikama, a također i kao lučonoše vojnike u oklopima.
Figure anđela u lebdećem položaju, koji pritom pokleknu ili lebdeći sjede na obratima oltara i voluta, postrance ili uokolo čitavog retabla, osobito su izražajni u velikim pokrenutim kompozicijama oltara. Uspinju se, pridržavaju oltarne slike, grbove i medaljone, međusobno komuniciraju gestikulacijom ruku, ukazuju na određene prizore na oltaru.
ANĐEOSKE GLAVICE ornamentalno-dekorativni ukras oltara vrlo je čest i ikonografski određen. Porijeklo malih krilatih glavica datira od ranokršćanskog doba, a osobitu popularnost stječu u renesansnom razdoblju. U 17. stoljeću na drvenim polikromiranim i pozlaćenim, plošno koncipiranim oltarima manirstičkog stilskog razdoblja anđeoske glavice su aplicirane na bazama stupova, čeonim stranama obrata oltara ili postranih voutnih izdanaka krila. Postavljene na tim mjestima glavice imaju funkciju ornamenta. Bočna su im krilca visokih šiljatih lukova i uzdižu se iznad ušiju,a ljuskaste peruti čine neku vrstu ovratnika s čihjih se krajeva često spušta trokutasta plošna draperija.
U 18. stoljeću glavice su razmještene posvuda po oltarnoj arhitekturi, a glavno im je mjesto atika oltara. Izvirujući iz gomile oblaka, nasmiješeni okružuju prizor na atici u kojemu i sami sudjeluju.
Izvor: Tarbuk, N. Anđeli u sakralnoj funkciji, katalog izložbe Čudesni svijet anđela, Etnografski muzej u Zagrebu, 2. listopada 2007. – 30. travnja 2008.