U okviru kategorije #MUOzbirkamjeseca u studenom predstavljamo Zbirku arhitekture Muzeja za umjetnost i obrt. S pojedinim segmentima ove raznovrsne Zbirke upoznat će vas njezina voditeljica dr. sc. Marina Bagarić, muzejska savjetnica.
U Zbirci arhitekture MUO čuvaju se dokumenti o izgrađenim i neizgrađenim zgradama – nacrti i skice, fotografije i makete, ali i projektantski alati i osobne arhive arhitekata, čak i dijelovi građevina. Premda još pri osnutku Muzeja Iso Kršnjavi predviđa u sklopu Zbirke umjetnina „arhitektonske snimke najvažnijih spomenika“ te „arhitektonske sastavine u originalnim komadima i sadrenim odljevima“, službeno je Zbirka arhitekture osnovana tek 1990. godine. U Zbirku su tada uključeni arhitektonski nacrti, fotografije i makete koje su se nalazile u Arhivu MUO i u drugim muzejskim zbirkama, gdje su dospjele kao pojedinačni otkupi i donacije pojedinaca, institucija i organizatora različitih izložaba. Glavno obilježje tako formirane zbirke bilo je bogatstvo raznovrsnosti – kolekcija je obuhvatila artefakte nastale u 19. i 20. stoljeću, najvažnije autore, mnoga sasvim nepoznata djela ili djela koja su se smatrala izgubljenima. Za povijest zagrebačke arhitekture zanimljivi su tako nacrti stambeno-poslovnoga kompleksa Alfreda i Lea Müllera s kinom Balkan – Europa između Masarykove i Varšavske ulice (1924.-1930.), nepoznati crteži i skice Rudolfa Lubynskog, natječajni rad Viktora Kovačića za zgradu Sabora… Za dopune biografija vrijedni su školski radovi budućega zagrebačkoga gradonačelnika Vjekoslava Heinzela koji je arhitekturu studirao u Grazu i Stuttgartu, te školski radovi znamenitoga fotografa Franje Mosingera koji je počeo studij arhitekture u Beču. Godine 1985. Muzeju je donirano 120 panoa s izložbe Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, održane u okviru 20. zagrebačkog salona. Autor izložbe bio je arhitekt Neven Šegvić, a dizajn panoa i postav izložbe bili su djelo arhitekta Branka Silađina.
Poslije službenoga utemeljenja Zbirke arhitekture uslijedili su otkupi i donacije suvremenih autora – Ivana Prtenjaka, Marijana Hržića, Penezića & Rogine, te ponovno donacije panoa s izložbe Arhitektura 70-ih godina u Hrvatskoj. Problemi, pojave, tendencije autora Ive Maroevića i sa izložbe 12 prijedloga zagrebačkih arhitekata Zagrebu 1992. za Zagreb 1994. autora Branka Silađina. Tijekom 1990-ih vrijedni su i otkupi staklenih negativa – fotografija radova Zdenka Strižića, kao i nacrta stambenih zgrada arhitekata i graditelja Benedik & Baranyai, Pollak & Bornstein, Kovačić & Ehrlich, Pilar, Mally & Bauda, Hönigsberg & Deutsch.
Prva dva desetljeća 21. stoljeća obilježile su velike donacije cjelokupnih arhiva značajnih zagrebačkih arhitekata (koji su, naravno, projektirali zgrade i izvan Zagreba): Slavka Jelineka, Radovana Tajdera, Mladena Anđela, Nebojše Weinera i arhitektonskoga biroa Centar 51… Dopunjena je i arhiva arhitekta Marijana Hržića. I arhitekti mlađe generacije – 3LHD, de Architekten Cie, Dva plus, Dva arhitekta, Atmosfera – također su darovanim izborom svojih radova obogatili muzejsku zbirku. Među pojedinačnim donacijama ističu su panoi s fotografijama zgrada Vladimira Potočnjaka i Zlatka Neumanna s izložbe Pola vijeka hrvatske umjetnosti iz 1938. godine (dar A. Lasla) te skice Muzeja krapinskih neandertalaca iz 1998., dar autora, arhitekta Željka Kovačića.
Treba spomenuti i otkup fotografskoga arhiva tvrtke Pollak & Bornstein, koji dokumentira brojne stambene, javne i industrijske zgrade Zagreba u prvoj polovini 20. stoljeća.
Bez pojedinih artefakata muzejske Zbirke arhitekture nemoguće bi bilo predstaviti opuse pojedinih autora, dati pregled određenoga stilskoga razdoblja, pokazati razvoj arhitektonskoga tipa ili izraditi konzervatorsku studiju. Stoga se predmeti iz ove zbirke redovito posuđuju za monografske i razne druge izložbe, za monografije arhitekata, za znanstvene i stručne studije koje se objavljuju kod nas i u inozemstvu, za potrebe snimanja TV emisija posvećenih arhitekturi i arhitektima…
Zbirka arhitekture broji danas 2121 inventarni broj. Unatoč činjenici da je Muzej zatvoren i unatoč selidbi fundusa iz muzejske zgrade, taj se broj i dalje povećava. Recentno su za Zbirku kompletnu arhivu svojega biroa darovali arhitekti Penezić & Rogina, dok je arhitekt Branko Silađin donirao četiri makete.
HUGO EHRLICH I ARHITEKTURA ZAGREBAČKOGA BIDERMAJERA
Mnogi eksponati sa Svjetske izložbe održane u Parizu 1925. godine nalaze se u fundusu MUO. Osim izložaka primijenjene umjetnosti u muzejski je fundus ušlo i sedamdesetak fotografija kojima su predstavljena djela arhitekata Kraljevine SHS, nastala i prije i poslije Prvog svjetskog rata. Među autorima koji su na izložbi bili prezentirani s najvećim brojem eksponata je i zagrebački arhitekt Hugo Ehrlich (Zagreb, 1879.-1936.).
Ehrlich potječe iz imućne građanske obitelji poduzetnika i graditelja, a arhitekturu je studirao od 1897. na Tehničkoj visokoj školi u Beču, kod Carla Königa. Dva su težišta Königova učenja – poznavanje klasične tradicije i svladavanje tehničkih aspekata arhitekture, odnosno „majstorstva umjetnosti građenja“. Korijene već uočene sklonosti Huga Ehrlicha mirnim neoklasicističkim oblicima treba, dakle, tražiti u njegovom obrazovanju, ali definitivno i u lokalnoj zagrebačkoj tradiciji – bidermajeru. Bidermajersku arhitekturu odlikuje jednostavnost, simetričnost, elegancija proporcija i izostanak monumentalnosti koja je tipična za klasicizam. Suzdržana je uporaba zabata i okvira otvora, pa je jedna od glavnih karakteristika stila plošnost. Sve ove oznake nalazimo na zagrebačkim bidermajerskim zgradama koje su u prvoj polovini 19. stoljeća projektirali i gradili Bartol Felbinger, Aleksandar Brdarić, Ivan i Juraj Either, Kristijan Heinrich Vesteburg, Antun Cragnolini…
Upravo su rana djela Huga Ehrlicha dobri pokazatelji utjecaja tradicije koja je, amalgamirana sa srednjoeuropskim neoklasicističkim revivalom, odredila dugotrajni dominantni ton zagrebačke arhitekture prvih desetljeća 20. stoljeća. U Zagrebu je, kao i u Beču, prisutno i postojano jako klasicističko i bidermajersko nasljeđe, a bidermajer je, kako dobro primjećuje Eduard Sekler, pogled na život, a ne (samo) povijesno-umjetnički stilski pravac. Graditeljska baština Bartola Felbingera i njegovih suvremenika i nasljednika scenografija je u kojoj odrastaju i djeluju zagrebački arhitekti. Stoga nije neočekivano u ovo vrijeme i u Ehrlichovim projektima naći citate i reference na gornjogradsku klasicističku i bidermajersku arhitekture. Već je fasada stambeno-poslovne zgrade Banke za promet nekretninama u Medulićevoj 2 / Ilici (atelijer Kovačić & Ehrlich, 1913.) oblikovana plošno, sa štedljivo raspoređenim ukrasima u plitkom reljefu. Bidermajerske je inspiracije i „odrezani“ ugao zgrade, te izostanak kupole, kojom su obično markirana križanja zagrebačkih donjogradskih ulica. Varijanta ranoga klasicizma/bidermajera poznata kao jozefinski Plattenstil čita se na pročelju susjedne zgrade u Ilici 100 (atelijer Kovačić & Ehrlich, 1912/13.). U kasnijim Ehrlichovim radovima također je jasno prepoznatljiv njegov afinitet prema formama bidermajera; glavno pročelje stambene zgrade poduzeća Pruga, orijentirano prema ulici Kneza Mutimira, u svojoj je osnovnoj kompoziciji nadahnuto zgradom bečkoga Schottenhofa istaknutoga bidermajerskoga graditelja Josefa Kornhäusela iz 1826.–1832.
Stambena zgrada ”Pruga”, Račkoga 8, Zagreb (fotografija), Hugo Ehrlich ,Zagreb, 1921., MUO-20622/2
Značajke bidermajerske arhitekture zapažamo na drugim Ehrlichovim zgradama iz 1920-ih: tlocrti obiteljskih kuća i vila često su simetrični (i dvoosno simetrični, kao kod vile Deutsch, Rokov perivoj 8, 1920.), volumeni prizmatični i s krajnje reduciranom dekoracijom (vila Schwarz, I.G. Kovačića 10, 1922.), a jedan od frekventnih motiva kod Ehrlicha su tipične felbingerovske plitke prazne lunete (vila Janda, Vončinina 16, 1921., vila Nikić, Tuškanac 15, 1927., zgrada Jugoslovenske udružene banke u Beogradu, 1929.–1930….). U motivu balkona s prozračnom ogradom od kovanog željeza na središnjoj osi pročelja (zgrada Grünwald, Kralja Držislava 6, 1925.–1926., zgrada Grünwald/Blühweiss, Domagojeva 2, 1928.) prepoznaju se Felbingerova rješenja s vlastite kuće na Jelačićevom trgu 15, kuće Frigan u Opatičkoj 27 ili na samoborskoj vijećnici. U kaneliranoj ugaonoj niši zgrade Janeković (Draškovićeva 15, 1927.–1929.) možda je Ehrlichov hommage jednako tako kaneliranim gornjogradskim nišama s glavnim ulazima u zgrade. K tomu, Ehrlichov projekt stambenoga mega-kompleksa Zagrebačke nadbiskupije (tzv. Nadarbina, 1926.–1930.), između Vlaške, Martićeve i Bauerove ulice, mogao je, vrlo vjerojatno, imati svoj prauzor u bečkim bidermajerskim Hofovima.
Vila Deutsch, Zagreb (arhitektonska fotografija), Hugo Ehrlich, Zagreb, 1920., MUO-44397; Kuća Janda, Vončinina 16, Zagreb (fotografija), Hugo Ehrlich, Zagreb, 1921., MUO-20620
KINO BALKAN I TRGOVAČKO-STAMBENE ZGRADE ALFREDA I LEA MÜLLERA
Tvorničari Alfred i Leo Müller povjeravaju 1924. godine Srećku Florschützu (Vukovar, 1882. – Zagreb, 1960.) kompleksan zadatak: arhitekt je trebao projektirati dvije poslovno-stambene zgrade na adresama Masarykova (Marovska) 10 i Varšavska (Samostanska) 3-5, između njih smjestiti zgradu kinokazališta Balkan i stambeno-poslovnu jednokatnicu s mansardom te ostvariti komunikaciju između Marovske i Samostanske ulice. Prema Florschützovim nacrtima izvedeni su samo zgrada u Marovskoj ulici i kino Balkan Palace. Gradnju suvremeno opremljenoga kina s više od 1100 mjesta pratilo je veliko zanimanje javnosti, a nakon manje od godinu dana gradnje, 8. travnja 1925., zgrada je svečano otvorena. Na otvorenju je upriličen koncert i projekcija filmova iz domaće (“Dalmacija, zemlja sunca”) i strane produkcije (“Nibelunzi”). Dnevni tisak izvijestio je detaljno i o uređenju enterijera “u baroknom stilu”, posebno naglašavajući angažman domaćih umjetnika i obrtnika. Tvrtka Falzari iz Samobora, koja je opremala kina i kazališta u Hrvatskoj i inozemstvu, izradila je stolce i za kino Alfreda i Lea Müllera. Bogate štukature, kipovi i fontana u jednoj od čekaonica djelo su Imbre Sunka, “đaka praške akademije” Vihre i kipara Pitzgera.
Srećko (Feliks) Florschütz, Kino Balkan i stambeno-poslovne zgrade Alfreda i Lea Müllera, Zagreb, 1924., MUO-44430/2, 5, 7
MAKETA SLOBODNA ZONA ZAGREB / ZAGREB FREE ZONE
Slobodnu zonu, “slobodnu od funkcije”, a konstruiranu zapravo kao mobilno-kinetičku strukturu, njujorški arhitekt i dizajner Lebbeus Woods (Lansing, Michigan, SAD, 1940. – New York, New York, SAD, 2012.) stvara u kontrastu s okolnim urbanim područjima. Njegovi objekti, piranesijevsko-tatljinovske utopije, lebde nad Eiffelovim tornjem (koncept Pariz – zračni grad), nalaze mjesta u berlinskoj podzemnoj željeznici (koncept Podzemni grad Berlin), prepoznaju nove prostore nakon pada Zida (koncept Berlin Free Zone). U suradnji sa svojim dugogodišnjim suradnikom Zagrepčaninom Leom Modrčinom priredio je Lebbeus Woods 1991. godine u Muzeju za umjetnost i obrt izložbu Slobodna zona Zagreb. Jedan od kontrasta u tkivu Zagreba – metalnu konstrukciju visoku 12, a široku 6 metara – Woods je “smjestio” i u dvorište Muzeja za umjetnost i obrt, suprotstavljajući je simetriji Bolléove zgrade i istovremeno fizički oviseći o njoj.
Maketa slobodna zona Zagreb / Zagreb Free Zone, Lebbeus Woods, 1991., MUO-44394