U listopadu u okviru kategorije #MUOzbirkamjeseca predstavljamo Zbirku satova Muzeja za umjetnost i obrt. Sa zanimljivim pojedinosti o satovima koji se čuvaju u Muzeju upoznat će vas voditeljica Zbirke dr. sc. Vesna Lovrić Plantić, muzejska savjetnica.
Zbirka satova MUO-a po kvaliteti je i broju predmeta najznačajnija kolekcija satova u Hrvatskoj. Obuhvaća više od 400 kućnih te oko 500 džepnih i ručnih satova nastalih od sredine 17. stoljeća do danas. Izdvajaju se barokni engleski podni satovi, tabernakl satovi i zidni satovi uglavnom srednjoeuropske provenijencije te izuzetno kvalitetni francuski figuralni klasicističko-empirski satovi od pozlaćene bronce. Početkom 19. stoljeća značajna je produkcija i u Hrvatskoj, naročito u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Rijeci… Riječ je uglavnom o tabernakl ili portalnim satovima karakterističnim za srednjoeuropsko urarstvo čiji su mehanizmi i dekorativne aplike uglavnom nabavljani u Beču.
Džepni satovi nastali su u rasponu od sredine 17. stoljeća (sat sa samo jednom kazaljkom), preko satova s vretenastom zaprečnicom većinom engleske izrade do francuskih i švicarskih, često emajlom ukrašenih primjeraka, uglavnom iz 19. i s početka 20. stoljeća. Ručni satovi pokrivaju posljednjih sto godina: prvi su izrađeni još u vrijeme Prvog svjetskog rata, dok su najzastupljeniji švicarski mehanički satovi proizvedeni između 1950. i 1980. U recentnoj produkciji zanimljivi su dizajnerski Swatchevi koji su zaslužni za ponovnu afirmaciju švicarskog urarstva nakon dalekoistočnog intermeca izazvanog pojavom kvarcnih mehanizama sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Satovi su se za Zbirku nabavljali već u prvim desetljećima postojanja Muzeja: 1900. kupljen je veći broj satova kod Schottena, devet godina kasnije preuzeti su primjerci iz Narodnog muzeja, zatim i iz Zbirke Frank, jedne od najznačajnijih zagrebačkih privatnih kolekcija početkom 20. stoljeća…
U prvim muzejskim inventarima satovi su se navodili unutar sbirke metalotehničke, odjela pokućstva, odjela za nakit i predmete od bronce, kositra i bjelokosti, odjela keramike ili pod razno. Kada je 1920. godine fundus Muzeja inventiran po zbirkama svi su satovi objedinjeni u zasebnu knjigu s nazivom zbirka ura, što svjedoči o vrlo ranom formiranju Zbirke.
Balon braće Montgolfier, Francuska, 1784. – 1850., MUO-15829
Ipak, prva voditeljica Zbirke satova je Vesna Lovrić Plantić koja ju je preuzela 1986., prostorno objedinila, popisala, stručno i znanstveno obradila. U stalnom postavu otvorenom 1995. satovi su po prvi put prostorno-tematski objedinjeni i prezentirani kao studijska zbirka.
Nakon toga kompletna je zbirka prezentirana i publicirana u knjigama: Džepni sat (1998.), Budilica (2001.), Udomljeno vrijeme (2008.) i Ručni sat (2014.).
FIGURALNI SATOVI DRUGE POLOVINE 19. STOLJEĆA
U proizvodnji figuralnih satova u Francuskoj prema sredini 19. stoljeća dolazi do pada kvalitete korištenog materijala. Umjesto bronce koja je čvrsta i ima visoko talište sve više prevladavaju slitine čija je osnova kositar, koje su lako lomljive, mekane, ali i ujedno jeftinije i lakše za oblikovanje. I završna obrada izlivenih figuralnih kompozicija više nije na prethodnom nivou, nema finog cizeliranja i zaglađivanja kako bi se uklonili tragovi koje ostavlja kalup. Sve masovnija proizvodnja uzrokuje osnivanje manufaktura, odnosno tvornica, koje su se specijalizirale za proizvodnju sirovih satnih mehanizama (tzv. ébauchea), primjerice Japy frères, Vincenti et Cie, nešto kasnije i Marti et Cie. Mehanizmi se izrađuju u tisućama primjeraka i označavaju urezanim oznakama tvornice u obliku kruga unutar kojeg su ime tvrtke i podaci o osvojenim priznanjima na gospodarskim izložbama koje se u sve većem broju održavaju. Mehanizmi francuskih satova postaju standardni – konstrukcija s kružnim platinama, kukastom zaprečnicom, kratkim stražnjim njihalom, mehanizmom za izbijanje punih sati i polovica sati najčešće na zvono učvršćeno na gornju platinu. Oznaka tvrtke koja je izradila mehanizam često je zaklonjena zvonom, te ga je potrebno odviti i skinuti kako bi se očitala. Inspiracija za oblikovanje i ukrašavanje kućišta sata nalazi se u ranijim stilovima – gotici, baroku, renesansi, empireu…
Satovi u obliku gotičke katedrale
Jedan od karakterističnih tipova stojećeg sata iz vremena oko 1840. je sat čije kućište ima oblik gotičke katedrale, odnosno njezina tornja. Popularnosti gotičkih katedrala zacijelo je pridonio roman Zvonar crkve Notre Dame (Notre-Dame de Paris) Victora Hugoa objavljen 1831. godine. Povratak gotici u Engleskoj se događa znatno ranije; izrazit već od sredine 18. stoljeća u “gotičkoj” vili Strawberry Hill Horacea Walpolea, u druge je zemlje posredovan, između ostalog, Chippendale namještajem…
Spomenuti satovi izvedeni su uglavnom od pozlaćene i patinirane bronce. U pravilu imaju izgled fasade gotičke kapele, flankirane fijalama, s jednim ili dva zvonika, portalom i rozetom koja zbog svoga kružnog oblika i pozicije na građevini predstavlja idealnu podlogu za brojčanik. Uglavnom je riječ o slobodno tretiranim i simplificiranim predlošcima stvarnih gotičkih građevina koje su zbog toga gotovo uvijek neprepoznatljive. Međutim, bilo je i izuzetaka. Tako je na izložbi industrijskih proizvoda održanoj u Parizu 1834. tvrtka Bavozet Frère et Sœur izložila više satova u obliku katedrala u Reimsu, Rouenu, Rennesu i Parizu koji su imali brižljivo proračunate proporcije.
Sat u obliku tornja (za tursko tržište), mehanizam: Vincenti & Cie, Montbéliard, Pariz ili London, oko 1840., MUO-22756
SCHWARZWALDSKI SATOVI
U planinskim krajevima srednje Europe, naročito u Schwarzwaldu, jugoistočnoj regiji Njemačke, te u švicarskim Alpama, razvija se urarska produkcija zasnovana na obradi drva kojega u tim krajevima ima u izobilju. U početku (krajem 17. i početkom 18. stoljeća) satovi su se izrađivali kao kućna radinost samo zimi kada su svi prometni pravci bili blokirani snijegom, međutim, već sredinom 18. stoljeća u Schwarzwaldu se razvila značajna urarska produkcija.
Osnovno obilježje schwarzwaldskih i njima srodnih satova iz švicarskog Davosa je da su svi dijelovi kućišta i mehanizma bili izrađeni od drva, naravno izuzimajući one koji su nužno morali biti metalni (zatici, pločice na vretenastoj zaprečnice, zvono). Satovi su bili predviđeni za vješanje na zid, gotovo u pravilu su imali pogon na utege i morali su se navijati svaki dan (imali su, naime, tridesetosatni mehanizam). Utezi su sve do kraja 18. stoljeća bili obješeni o konopac, a tek od tada o lanac. Prvi utezi bili su kameni, zatim stakleni cilindri ispunjeni pijeskom, nakon toga željezni. Relativno velik broj satova imao je dodatnu funkciju izbijanja točnog vremena ili budilicu. Oboje se označavalo udarcima na zvono učvršćeno na gornju ploču. Zanimljivo je da su schwarzwaldski satovi iz prve polovice 18. stoljeća imali zvona izrađena od stakla. Naime, u regiji je postojala značajna proizvodnja stakla.
Kao regulator u početku služi oscilator u obliku kotača, kasnije dugačko njihalo, a vrlo rijetko, i to na ranim primjercima, kratko prednje njihalo. Treba napomenuti da se oscilator u obliku kotača (foliot) održao znatno dulje nego u drugim europskim urarskim centrima, sve do 1740. Prva njihala koja se uvode kao regulatori schwarzwaldskih zidnih satova bila su kratka i njihala su se pred pločom brojčanika te su popularno nazvana Kuhschwanzpendel (njihalo u obliku kravljeg repa). Satovi su imali tradicionalnu vretenastu zaprečnicu, a suvremenija i preciznija kukasta koristila se tek od sredine 18. stoljeća u kombinaciji s dugačkim njihalom. Zupčanici mehanizma izrađivali su se od drva u pravilu sve do 1780. kada je u Neustadtu osnovana talionica mjedi. Za rijetke ranije primjerke s mjedenim mehanizmom dijelovi su izrađeni negdje drugdje.
Zbog činjenice da su dijelovi uglavnom drveni i da su se izrađivali u kućnoj radinosti u to su vrijeme schwarzwaldski satovi bili relativno neprecizni mjerači vremena. Zbog istog razloga rijetko su kada signirani, osim ako se radi o imenu trgovca.
Prednja ploča na kojoj se nalazi brojčanik uglavnom je oslikana ili je na nju nalijepljen papir s oznakama, a eventualno i sa slikanom dekoracijom. Bočne stranice izrađene su od lokalnog, mekog crnogoričnog drva; zbog toga danas uglavnom nedostaju. Drvo za strukturalne dijelove je najvjerojatnije dopremano iz drugih krajeva, budući da je tvrdo i znatno trajnije.
Kasniji schwarzwaldski satovi, naročito u 19. stoljeću kada je produkcija poprimila značajne razmjere, imaju mehanizme od mjedi ili željeza, ali platine su i dalje drvene. Kao što je već rečeno vretenastu zaprečnicu zamijenila je kukasta, pogon daju dva željezna utega, a kao regulator služi njihalo koje ima čeličnu šipku s mjedenom lećom ili drvenom obloženom mjedi. Mehanizam je ponekad osmodnevni. U čitavom 19. stoljeću popularni su satovi s automatima ili glazbenim mehanizmom. Ploče brojčanika imaju oblik kvadrata nadvišenog lunetom. I dalje su većinom drvene, ukrašene oslikavanjem, znatno rjeđe iskucanom limenom pločom. Zanimljivo je da su se ukrašavale u skladu sa prevladavajućim ukusom pojedinog tržišta: za francusko velikim cvjetnim buketima u svijetlim bojama, za njemačko malim sličicama u uglovima, Belgijanci i Holanđani preferirali su kositrene ili porculanske brojčanike, Skandinavci šesterokutne i osmerokutne oblike, Englezi jednostavne kružne brojčanike u okviru od mahagonija zaštićene ispupčenim staklom.
Krajem 18. stoljeća u regiji je bilo gotovo 1000 urara i velik broj majstora u srodnim djelatnostima koji su radili za potrebe proizvodnje satova, a godišnja produkcija bila je oko 200 000 satova. Problem više nije bio u izradi, nego u prodaji tako velike količine satova. U tu svrhu angažirani su prodavači koji su obilazili često udaljena mjesta i gradove odjeveni u lokalnu nošnju, noseći svežanj satova na leđima, a jedan koji je zvonio obješen na prsima kako bi privukao pažnju potencijalnih kupaca.
Schwarzwaldsko urarstvo koje je svojim satovima preplavilo tržište čitave Europe doživjelo je težak udarac sredinom 19. stoljeća kada je potisnuto američkim industrijski rađenim satovima koji su, prvenstveno zbog načina proizvodnje, bili znatno jeftiniji. Oporavak je započeo uvođenjem nove tehnologije što ju je na osnovi američkog modela i s američkim strojevima u njemačko urarstvo uvela porodica Junghans sedamdesetih godina istoga stoljeća.
Satovi s kukavicom
Pri spomenu schwarzwaldskih satova kod najvećeg broja ljudi odmah se javi asocijacija na satove s kukavicom, popularni tip schwarzwaldskog zidnog sata koji se proizvodi sve do danas. Izum toga sata pripisuje se uraru Antonu Kettereru iz Schönwalda koji je oko 1730. došao na zamisao da glasanje kukavice iskoristi kao inspiraciju za zvuk izbijanja točnog vremena. Ptičje glasanje je oponašao pomoću dva mala mijeha učvršćena za bočne stjenke kućišta. U početku su satovi s kukavicom izgledali više-manje poput ostalih schwarzwaldskih satova, a svoj su prepoznatljivi izgled dobili tek oko 1870. godine. Kućište izrađeno od jeftine borovine izgledalo je kao kućica za ptice iz koje je u trenutku izbijanja točnog vremena izlazi ptičica izrađena od obojenog drva, ponekad s pokretnim krilima i kljunom. Većinom su ti satovi bili obješeni na zid, imali su pogon na utege, a izlazak ptice popratio bi zvuk koji se izvodio na zvonima ili zvučnim oprugama. Neki sofisticiraniji primjerci imali su i glazbeni mehanizam, odnosno automat.
Sat s kukavicom, Junghans, Schramberg, Schwarzwald, oko 1880., MUO-23792