U lipnju u okviru kategorije #MUOzbirkamjeseca predstavljamo Zbirku stakla s kojom će vas kroz tekstove i vizualne materijale upoznati voditeljica Zbirke Sandra Kandučar Trojan, viša kustosica.
OBRTNINE OD STAKLA
Muzej za umjetnost i obrt prvotno je zamišljen je s namjerom da se stvori zbirka uzoraka za majstore obrtnike i umjetnike kako bi unaprijedili proizvodnju predmeta svakodnevne upotrebe, ali i građanima za razvoj ukusa i pouku o umjetničkim artefaktima.
Krajem sedamdesetih godina 19. stoljeća u doba osnivanja Muzeja njegov idejni začetnik Izidor Kršnjavi, pišući o ustrojstvu muzejskih zbirki, pored drugih materijala napominje kako smatra da „obrtnine svake vrsti od stakla“ neizostavno trebaju naći svoje mjesto u budućem muzeju.
Danas, 140 godina kasnije, Zbirka stakla MUO broji gotovo 6000 predmeta, što je čini najvećom i najznačajnijom zbirkom ove vrste u Hrvatskoj, sakupljenim predmetima oblikovala se u zaokruženu cjelinu koja svojim sadržajem dokumentira povijest staklarstva na području Hrvatske i Europe.
Muzejski fundus od prvih godina postojanja obogaćivao se otkupima s izložbi, zamjenom predmeta s drugim muzejima, nabavkama iz zbirki sakupljača umjetnina i starina, sabiranjem na terenu ili donacijama građana.
Dugogodišnjim sustavnim prikupljanjem predmeta zbirka stakla proširivala se i razvijala s ciljem stvaranja cjelina koje svojim sadržajem omogućuju slikovito i cjelovito ilustriranje razvoja staklarskog umijeća od antičkih vremena do danas. Zbirka stakla MUO osim što jest temeljna sastavnica Muzeja, ona predstavlja i svojevrstan vodič kroz materijale i tehnike koje su izumljene u dugoj povijesti staklarstva.
Proizvodi hrvatskih staklana (Mrzla Vodica, Osredek, Ivanovo Polje, Zvečevo , Daruvar i dr.) iz vremena 19. i 20. stoljeća zastupljeni su u rasponu od predmeta svakodnevne upotrebe kao što su boce, čaše i vrčevi, preko uljanica, svjetiljki i lustera , do dekorativnih čaša ili skulptura i objekata izrađenih od stakla. Zbirka stakla MUO posjeduje i radove eminentnih hrvatskih umjetnika s početka 20. stoljeća (Krasnik, Krizman, Gundrum), dok moderno i suvremeno staklo predstavljaju djela A. Motike, Grete Turković, R. Goldonija, Lj. Kočice Ratkajec, S. Plazonić Driženko, A. Vrlića i drugih umjetnika i dizajnera.
Zasebnu cjelinu u zbirci čine vitraji i mozaici, s pripadajućim skicama i nacrtima, od kojih najveći dio pripada ostavštini majstora Ivana Marinkovića, vlasnika zagrebačke radionice za izradu vitraja i mozaika koja je djelovala u razdoblju od 1909. do 1962. godine. Osim po vlastitim predlošcima Marinković je radio vitraje po nacrtima mnogih naših znamenitih arhitekata i dizajnera, a radionica je opremila mnoge crkve, javne i privatne zgrade.
Uz proizvode domaćih manufaktura, u zbirci su sakupljeni i mnogi predmeti izrađeni u najznačajnijim europskim staklanama. Kriterij prikupljanja predmeta uvjetovali su njezino internacionalno značenje.
Jednu od najvažnijih skupina u Zbirci čine predmeti izrađeni u čuvenim staklarskim radionicama otoka Murana. Ova cjelina obuhvaća predmete od 16. do 20. stoljeća, te je najveća i najpotpunija u našoj zemlji, dok njezin najvrjedniji dio čine predmeti iz vremena renesanse.
Nasuprot izuzetnom tankom i podatnom za oblikovanje tzv. „mekom“ staklu iz venecijanskih radionica, staklane iz zemalja sjeverno od Alpa, prvenstveno Češke i Njemačke proizvodile su „tvrdo“, sjajno i kristalno staklo koje se upravo svojom kakvoćom razlikuje od prethodnog.
To su čaše, pokali, bilikumi ili pak lusteri čija osnovna karakteristika jest tvrdoća i prozirnost, a virtuozne dekoracije izvođene su brušenjem, graviranjem i drugim ukrasnim tehnikama u kojima se prvenstveno odstranjuju površinski slojevi stakla. Osim raskošnih skupocjenih primjeraka iz razdoblja baroka, rokokoa i klasicizma, mnogobrojni i raznovrsni primjerci stakla iz 19. stoljeća zorno ukazuju na uspješan i nagli razvoja staklarstva koje je iznjedrilo 19. stoljeće. Upravo staklene izrađevine iz 19. stoljeća čine najbrojniju cjelinu u zbirci. Svakako treba istaknuti djela poznatih majstora J. Mildnera, S. Mohna i A. Kothgassera. Historicizam s kraja 19. stoljeća i secesija zastupljeni su izrađevinama iz najpoznatijih staklana Europe i Amerike (J. Loetz Witwe, Lobmeyer, Gallé, Tiffany). Koncepcija osuvremenjivanja i popunjavanja zbirke autorima iz 20. st. rezultirala je djelima od stakla mnogih europskih autora (Vera Liškova, Pavel Hlava, Kaj Frank, Oscar Kogoj).
ŠVICARSKA KUĆA
Kakve veze postoje između Zbirke stakla Muzeja za umjetnost i obrt i Švicarske kuće u parku Maksimir doznajte u videu!
STAKLANA OSREDEK
Jednu od cjelina unutar Zbirke stakla čine stakleni predmeti izrađeni u domaćim staklanama kao što su Mrzla Vodica u Gorskom Kotaru, Ivanovo Polje kraj Daruvara, Zvečevo, Mirin Dol, Daruvar i Osredek pokraj Samobora koje su djelovale u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća.
Najbrojniji u toj grupi su predmeti iz staklane Osredek koja je osnovana 1839. godine i djelovala pod različitom upravom do 1907. godine.
Staklana Osredek nalazila se u blizini Samobora, točnije u dolini potoka Bregana kod Stojdrage i službeno se zvala „Glasfabrik und Glashütte Osredek“ ili kako ju je lokalno stanovništvo zvalo, po domaći „Stara glažuta“, dok je 1870. godine osnovana na potočiću Bregalnici, bliže selu Bregana staklana Karolina ili „Nova glažuta“. Obje staklane djelovale su do početka 20. stoljeća kada je rad u njima posve prestao.
Staklanu Osredek osnovala je Wilhelmina barunica Kulmer (1790. -1872.) vlasnica Balagovih Dvora, potaknuta staklom koje je kupovala u Češkoj u Karlovym Varyma gdje je odlazila svake godine na ljetovanje i liječenje termalnom vodom.
Staklana je proizvodila kvalitetne i estetski vrlo lijepo oblikovane predmete i od brušenog kristalnog stakla koji su uspješno odolijevali i konkurenciji čeških ili štajerskih uvezenih proizvoda.
To je doba ilirskog preporoda, pa su samoj svečanosti otvorenja 12. ožujka 1839. godine prisustvovali i mnogi ilirski prvaci između ostalih grof Janko Drašković. Početak rada i poslovanja svjedoče i suvremene Gajeve „Ilirske narodne novine“ u kojima je bio postavljen i oglas iz kojeg dobivamo i ove podatke:
“Budući da fabrika od stakla baronice Kulmer na Osredku blizu Samobora već otvorena i naručke ze svaku verstu krajdenoga, zelenoga i stolnoga stakla zauzimlje, objavljuje se dostojno svakomu, koi bi štogod u istoj fabriki htio naručiti, da se upravo na rečenu staklanu obrati, i naručku svomu dodade izglede, kojim će se u svakom obziru zadovoljiti.“
Čaša je prema predaji pripadala Ljudevitu Gaju.
Natpis: „Dobro došo goste mio !/Još ste čaše nisi pio!/Iztrusi ju punu vina/ Neka živi Domovina“
Natpis izveden graviranjem:“ U Petrinji leta Gospodnjega 1852“; „Bilikum Jelačića Bana“
Godina 1882. bila je vrlo je značajna godina, bogata događanjima i uspjesima.
Otvorio se novi stalni postav Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatska se uspješno i samostalno predstavila na Tršćanskoj izložbi, a Obrtna škola je započela s radom. Značajna postignuća Društva umjetnosti u tako kratkom vremenu bila su doista razlog za ponos. kako je izjavio tajnik društva prof. dr. Kršnjavi .
Velika međunarodna, austrougarska industrijalna i gospodarska izložba priređena je 1882. u Trstu, a povod održavanja bila je petstogodišnjica grada Trsta pod Austrijskom upravom. Na izložbi su hrvatski izlagači predstavili svoje proizvode u hrvatskom paviljonu kojeg je projektirao Herman Bollé. Staklarsku industriju (čaše, boce i razne druge stvari od stakla) predstavila je staklana iz Osredka kod Samobora.
“Staklo bijaše sjajno zastupano po Osredskoj tvornici Gamlišega i Dinghofera. Za izvrsno brušeno a i liepo bielo staklo podieli joj porota zlatnu kolajnu”, a Gamilšek je odlikovan zlatnim križem za zasluge.
“Na izložbi staklana je prodala mnogo čaša – suvenira u obliku pištolja poznatih kao hrvatski bilikum ‘koje nadjoše kupca porad originalnosti zamisli’, a osim uspješne prodaje naših proizvoda, otkupilo se također neke ‘umjetno –obrtne’ komade za zbirke Muzeja.”
RADOVI ANTUNA MOTIKE U STAKLU
Jedan manji, ali značajan segment u Zbirci stakla MUO čine staklene skulpture i objekti domaćih i stranih autora nastalih u periodu od druge polovine 20. stoljeća do danas. U stalnom postavu, koji je zatvoren nakon potresa 2020. godine, bilo je izloženo samo nekoliko staklenih skulptura, prvenstveno zbog pomanjkanja izložbenog prostora, tako da je većina staklenih objekata izlazila na „svjetlo dana“ samo na povremenim izložbama.
Staklo kao materijal sveprisutan u našem životu, za umjetnike je neograničena tvar s kojom eksperimentiraju nadilazeći tradicionalno poimanje materijala. Njegova sposobnost mijenjanja teksture, boje ili mase nema nijedan drugi medij i to ga čini jedinstvenim za oblikovanje.
Antun Motika (1902. – 1992.), slikar, ujedno je bio i zaljubljenik u staklo. Privlačio ga je taj tajanstveni prozračni materijal, čvrst, a opet krhak u samom nastajanju.
Motika je svoje likovno obrazovanje započinje na kiparskom odjelu zagrebačke Kraljevske akademije za umjetnost i obrt kod Rudolfa Valdeca, dok kasnije prelazi na Odjel slikarstvo, na kojem i diplomira 1926. godine. Od 1929. godine radi u Mostaru kao profesor crtanja, a u Zagreb se vraća jedanaest godina kasnije, gdje radi na Školi primijenjene umjetnosti sve do umirovljenja 1961. godine.
Različite tehnike i zanati koji su se podučavali na Školi inspirirali su Motiku i kao profesora i kao umjetnika. U početku je predavao na odjelu za keramiku i staklo izučavajući i sam te materijale, kupujući stručne knjige i gotovo svaki dan provodeći u knjižnici Muzeja za umjetnost i obrt. Umjetničko traganje pratilo je Motiku cijeli život. Podučavao je i na Odjelu za tekstil, Odjelu za grafiku te naposljetku na Odjelu za fotografiju.
Radovi u staklu u Motikinom opusu zauzimaju pak jedinstveno mjesto. Sam je znao isticati koliko ga je staklo oduvijek fasciniralo svojim specifičnim dražima: fluidnošću, lakoćom, krhkošću, prozirnošću, svjetlom, bojom, sjajem. Svoje prve staklene radove u domovini realizirao je tek 1952. godine u staklani Straža u Rogatcu, a iste godine sudjeluje i na Venecijanskom bijenalu.
Za vrijeme posjete Veneciji slikar Motika impresioniran muranskim puhačima stakla i skulpturama koje nastaju dahom, s velikim zanosom ponovno postaje kipar. Crtež mu je bio umjetničko polazište, tako da je i u radu sa staklom kretao počevši od crteža, uz težnju da mu crteži moraju izgledati kao da su puni zraka. U Muzeju za umjetnost i obrt Motika je svoja stakla izlagao na tri izložbe.
Prvi put na izložbi „Crteži, staklo, keramika“ 1955. godine predstavio je tri staklene plastike koje su nastale nekoliko godina ranije u Rogatcu. Jedna od njih je „Lav“, izrađen od laboratorijskog stakla, koji se i danas čuva u Zbirci stakla MUO.
Dvije godine kasnije ponovno izlaže staklo u Muzeju za umjetnost i obrt na izložbi „Slike, metal i staklo“, gdje uz ulja na platnu i nekoliko predmeta od metala predstavlja i dvije staklene skulpture u obliku bika izrađene u Muranu: „Bik br. I“ i „Bik br. II“.
Izložba pod nazivom „Antun Motika Staklo“ održana 1962. godine bila je posljednja Motikina izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, a obuhvaćala je širi opus njegovih staklenih skulptura. To su većinom bile životinjske figure izrađene u Muranu od bezbojnog i obojenog kristalnog stakla. Pored bikova, koza i krava pronašao bi se tu i koji pladanj ili vaza, ali više po nazivu nego kao upotrebni predmet. Jedna takva vaza čuva se u Muzeju za umjetnost i obrt.
Unatoč bogatoj izložbenoj aktivnosti idućih dvadeset godina, Antun Motika se nakon 1982. godine sve više povlači u svoj osobni svijet. Slika sve rjeđe, a sve više eksperimentira, crta te radi na imaginarnim projektima sve do svoje smrti 1992. godine.