U travnju u sklopu kategorije #MUOzbirkamjeseca predstavljamo Zbirku metala s kojom će vas kroz tekstove i vizualne materijale upoznati voditeljica Zbirke dr. sc. Arijana Koprčina, muzejska savjetnica.
Zbirka metala jedna je od temeljnih zbirki Muzeja za umjetnost i obrt. Sakupljanje metalnih predmeta, umjetnina, nakita i predmeta raznih namjena predviđeno je već pri osnivanju Muzeja popisom tipologije planirane muzejske građe navedene u VI. skupini nazvanoj Metalotehnika, a prikupljeni predmeti u prvim godinama Muzeja objedinjeni su pod nazivom „Zbirka metalotehnička“. Od prvih početaka razni predmeti od metala bili su jedna su od okosnica muzejskog fundusa i stalnih postava počevši s prvim postavom Muzeja u Gajevoj ulici 26 (Kukovićevoj 8) otvorenom 1880. godine u tri prostorije i drugim postavom otvorenim 1882. godine u pet prostorija u ulici Marije Valerije 3 (današnjoj Praškoj ulici).
Premda u početcima skromna, već Statutom i osnovom Muzeja iz 1879. definiran je sadržaj, obuhvat i raznovrsnost buduće Zbirke koja velikim dijelom sadržajno i danas odgovara prvotnoj koncepciji. Zbirka danas obuhvaća više od 8000 predmeta od plemenitih i neplemenitih metala i legura – zlata, srebra, bakra, bronce, kositra, mjedi i željeza ali i niza industrijskih legura 19. i 20. stoljeća. Vremenska zastupljenost građe u Zbirci heterogena je no prevladava ona iz 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća.
Od prvih godina postojanja Muzeja i Zbirke intenzivno su nabavljane umjetnine, prikupljani su originalni artefakti, ali i kopije značajnih povijesnih predmeta koje su, kao i u mnogim europskim muzejima, ilustrirale povijest europskih umjetničkih izvedbi i stilskih mijena u pojedinim materijalima. No već u prvim godinama, uz nabave pojedinačnih umjetnina nastojalo se prikupiti veće cjeline te je 1906. godine otkupljena kolekcija Frank i između dva svjetska rata u nekoliko navrata otkupljena je i Zbirka Berger (1936.-1939.) iz posjeda zagrebačkog trgovca Salomona Bergera. Ista praksa vrijedila je i kasnije nabavom Donacije Ljube Penić te u novije doba 2004. godine Donacijom dr. Ive i dr. Marije Tuškan, kolekcijom raznovrsnog umjetničkog obrta, posebno američkog srebra.
Danas najbrojniju cjelinu unutar Zbirke čine predmeti od srebra i posrebrenih legura, većinom predmeti za opremu doma i opremu stola poput pribora za jelo, žardinjera, doza i posuda, svijećnjaka, vaza, pladnjeva i sličnog. Većina prikupljene građe pripada srednjoeuropskom kulturnom krugu, dominantno je austrijske, manje njemačke proizvodnje, dok je malobrojan dio građe talijanske izvedbe. Vrlo značajnu izdvojenu cjelinu čini srebro domaćih majstora iz druge polovine 18. i prve polovine 19. stoljeća, iz razdoblja klasicizma, empirea i bidermajera poput onih Ferdinanda Eberharda, Vinka Lehmanna, Henrika Wolgemutha ili Jurja Kunića.
Oblikovanje metala u razdoblju klasicizma, empirea i bidermajera zastupljeno je nizom upotrebnih predmeta većinom bečke produkcije uz malobrojnu francusku i talijansku građu. Za razliku od spomenutog u razdoblju historicizma intenzivira se učestalost njemačkih izvedbi umjetničkog obrta, ali i sve veća zastupljenost austrijske i njemačke secesijske produkcije velikih, manufaktunih ali i industrijskih proizvođača poput Württembergische Metallwarenfabrik ili bečkih Alberta Köhlera, Moritza Hackera i Argentor Werke Rust & Hetzel. Pritom se pojedina građa može atribuirati i značajnim svjetskim dizajnerima poput Albina Müllera, Richarda Riemerschmieda, ali i domaćim umjetnicima poput Tomislava Krizmana, Jurja Dobrovića, Božidara Armana, Goranke Vrus ili Slavka Jurića. Proširivši temu na malobrojnu cjelinu nakita u kojoj većina građe potječe iz razdoblja 19. stoljeća, u cjelini novijeg nakita ističe se autorski nakit hrvatskih umjetnika poput nakita Lazera Lumezija, Aranke Njirić Varga, Mare Borović, Jasenke Pavliša, Vere Dajht Kralj i Nenada Robana.
Zasebnu cjelinu u kontekstu Zbirke čini i cjelina sakralnih predmeta nastalih tijekom velikog vremenskog razdoblja od 14. do 20. stoljeća a koja obuhvaća predmete Zapadnog i Istočnog obreda, katoličkog i pravoslavnog karaktera, ali i cjelinu Judaice s predmetima židovskog karaktera za namjenu u sinagogi i domu.
Uz spomenute najveće cjeline profanih i sakralnih, srebrnih i posrebrenih predmeta, manje cjeline čini građa od kositra, mjedi, kovanog i lijevanog željeza te bronce. Značajniju grupu čine upotrebni kositreni predmeti većinom datirani od 17. do 19. stoljeća, svakodnevni predmeti koji su prevladavajuće primjenjivani za opremu doma i stola te većinom pripadali građanskom krugu 19. stoljeća. Mjedeni predmeti pripadaju istoj cjelini svakodnevnih predmeta a čine ih razne posude, zdjele, pladnjevi i dominantno svijećnjaci, također datirani od 17. do 19. stoljeća.
Dvije velike cjeline unutar Zbirke metala čine predmeti drugačijeg karaktera, predmeti od željeza manjim dijelom su dijelovi kućne opreme dok značajnu dionicu čine željezne kovane rešetke, dijelovi arhitektonske opreme od koje se ističe baroknog kovano željezo iz bivšeg pavlinskog samostana u Remetama, reprezentativni cimeri i radovi kovačkog odjela Obrtne škole, većinom izvedeni prema nacrtima arhitekta zgrade Muzeja Hermana Bolléa.
Sasvim izdvojenu cjelinu koja je također dio Zbirke metala čini zbirka crkvenih zvona, sačuvanih od pretapanja tijekom Prvog svjetskog rata, a koja su rekvirirana i skinuta s crkvenih zvonika tijekom 1916. i 1917. godine. Zahvaljujući radu „Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika“ kojemu je na čelu bio dr. Viktor Hoffiller a pomagao mu je Vladimir Tkalčić, tada još kustos, odabrali su iz velikog broja već skinutih zvona manju grupu koja su sačuvana, a rukovodeći se njihovom starošću i spomeničkom vrijednošću. Zvona su prvobitno smještena i bila dijelom arheološkog odjela Narodnog muzeja i čuvana u zgradi HAZU (tada JAZU) i tek 1951. godine preseljena su u Muzej za umjetnost i obrt te postala dijelom njegovog fundusa.
Iz svega navedenog očito je da je Zbirka metala Muzeja za umjetnost i obrt i danas, kao i u doba svog formiranja obilježenog dalekovidnim projekcijama razvoja, i nadalje jedna od okosnica muzejskog fundusa nastavljajući put zacrtan davnim Statutom i Osnovom Muzeja iz 1879. godine.
Pogledajete i emisiju Skica za portret (HRT, 2007.) u kojoj se predstavlja Zbirka metala MUO.
ŽELJEZNI PREDMETI U ZBIRCI METALA
Zasebna cjelina unutar Zbirke metala je kovano i lijevano željezo. Najistaknutiji su barokni i klasicistički primjerci kovanog željeza, većinom dijelovi arhitektonske opreme poput vrata i prozorskih rešetki, ali i za zagrebačku i muzejsku povijest vrlo zanimljive krune bunara. Povijesno najznačajniji predmeti potječu iz bivšeg pavlinskog samostana u Remetama ili su bili dijelom zagrebačkih sakralnih objekata poput rešetki iz bedema zagrebačke katedrale. Uz njih ističu se i okovane željezne kase za čuvanje i prijenos dragocjenosti te primjerci lijevanog željeza koji se materijalom ubrajaju u ovu cjelinu iako su manjih dimenzija i primarno pripadaju opremi interijera.
NATKROVLJE ZDENCA, Hrvatska – Remete (?), 1780. (?), MUO-02276
Barokno natkrovlje sastoji se od četiri segmenta koji formiraju lukovičasti oblik gornjeg dijela zdenca na vrhu zaključenog likom Bogorodice s Isusom.
Sva četiri dijela natkrovlja ispunjena su ukrasom čipkastog dojma, motivima koji rahlo ispunjavaju velike volute s raskovanim lisnatim ornamentima. Slični kovani elementi pojavljuju se i na drugim primjerima kovanog željeza iz istog, bivšeg pavlinskog samostana u Remetama, također sačuvanim u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt; no oni su datirani ranije. Prema dosadašnjim istraživanjima zdenac je izveden 1780. godine.
Natkrovlje zdenca nalazilo se u Remetama do početka 20. stoljeća kada je već bilo jako oštećeno i trebalo ga je popraviti i ponovno urediti za uporabu. Posao je trebala izvesti Obrtna škola, no izaslanici Obrtne škole i „Umjetničko-obrtničkog muzeja“ – Viktor pl. Rimay kao vještak i Andrija Milčinović, kustos „Umjetničko-obrtničkog muzeja“ zaključili su „da je natkrovlje tako oštećeno da se za porabu popraviti i prirediti ne može“. Stoga se obvezuju u ime ravnateljstva Obrtne škole da će „izraditi novo natkrovlje posve slično ovome i namjestiti na novo iskopani zdenac“.
Barokno natkrovlje postalo je dio muzejskog fundusa 1907. godine a prepiska između Obrtne škole, Muzeja i Poglavarstva upravne općine Šestine o izradi novog natkrovlja trajala je tijekom 1907. i 1908. godine. Godine 1909. u dvorište bivšeg pavlinskog samostana u Remetama postavljeno je novo natkrovlje kao dogovorena „kopija bunara“, a koje je izrađeno po uzoru na barokni original, također od kovanog željeza. Novo natkrovlje bunara izvedeno je u radionici Obrtne škole kao interpretacija starog i danas se nalazi u dvorištu samostana u Remetama, a staro natkrovlje je 1907. godine postalo dijelom muzejskog fundusa.
VRATA, Zagreb (Remete), 17. st., MUO-02279
NADVRATNA REŠETKA – LUNETA – iz crkve sv. Marije na Dolcu, Zagreb, kraj 18. st., MUO-02285
NAKIT U ZBIRCI METALA
Nakit čini posebno zanimljivu, malu cjelinu u okviru Zbirke metala; većinom obuhvaća predmete iz 18. i 19. stoljeća, no najstariji je zaručnički prsten datiran 1619. godinom koji je do potresa 22. ožujka 2020. godine bio izložen u stalnom postavu u dvorani renesanse. Uz ovaj predmet ističe se još nekoliko primjeraka nakita zanimljivih svojim porijeklom ili materijalom od kojeg su izrađeni. Primjerice broš Milke Trnine koji je dobila na dar od ruskog cara Nikolaja II ili uspomenski, ali i modni nakit od pletene kose.
ZARUČNIČKI (ILI VJENČANI) PRSTEN, Hrvatska (?), 1619., Zbirka metala MUO, MUO-14814
Ovaj prsten je najraniji primjerak nakita sačuvan u Zbirci metala koji je bio izložen u stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt, u dvorani renesanse. Riječ je o zlatnom prstenu iz 1619. godine s graviranim natpisom s unutarnje strane: “·A G·S·B·I·T·V·I·F·WD / 1619”. Zapis vjerojatno sadrži inicijale osobnih imena IF i WD i početna slova teksta koji se može interpretirati kao: “Als Gelöbnis seines Bundes in Treue Verehrt I·F WD / 1619”. ( „Poklonjen kao zalog vjernosti“ / „Obećanje na vjernost u braku“ ). Pronađen je je u blizini dvorca Veliki Bukovec i usprkos zabilježenih inicijala, zasad nije utvrđeno kome je mogao pripadati. No činjenica da je izveden u zlatu početkom 17. stoljeća i da je vjerojatno riječ o zaručničkom prstenu ukazuje na zasad nepoznat aristokratski posjed.
Prsten je karakterističnog oblikovanja, s dvije stisnute ručice koje pridržavaju srce iskazujući tako simboličnu i vječnu poruku – zavjet vječne ljubavi i povjerenja.
BROŠ MILKE TRNINE, dar ruskog cara Nikolaja II, Francuska, oko 1890. (prije 1896.), Zbirka metala MUO, MUO-12757
Broš je zvjezdastog oblika s pet većih krakova i nizom kraćih zraka između njih. Izveden je u zlatu i srebru i ukrašen nizom rubina oblikovanih na način cabochonea i nizom briljanata. Broš je dobila Milka Trnina na dar od tek krunjenog ruskog cara Nikolaja II, a nakon nastupa na koncertu u Njemačkoj ambasadi u Moskvi održanom 5. 6. 1896. godine.
Nastup je bio na koncertu održanom u sklopu poskrunidbenih svečanosti u Moskvi 1896. godine. Naime, sama ceremonija krunjenja Nikolaja II održana je 14. svibnja 1896. Godine, a nakon nje organizirane su brojne postkrunidbene svečanosti, uz njih i brojni koncerti. Tada je održan i koncert na kojem je Milka Trnina dobila ovaj skupocjeni poklon.
Tom prilikom pjevala je Izoldinu ljubavnu smrt iz opere Tristan i Izolda Richarda Wagnera, a uz nju su na koncertu nastupale i druge zvijezde njemačkih opernih kuća. Trnina je tada imala angažman u Berlinu.
NAKIT OD PLETENE KOSE: Križić, Hrvatska (?), oko 1830., MUO-07772; Lanac s križićem, Zagreb (?), oko 1840., MUO-05272; Naušnice, Hrvatska (?), 19. st., MUO-055345; Narukvica, Austrija (?), oko 1860., MUO-25175
Tijekom druge polovine 18. i tijekom 19. stoljeća kosa se često upotrebljavala za izradu nakita. Pramenovi kose ulagani su u medaljone, od kose su pleteni privjesci naušnica, ogrlice, lanci za nošenje džepnog sata, narukvice i pojedini dijelovi nakita koji je potom umetnut u zlatne ili srebrne držače ili kopče. Pletenje i izrada nakita od kose primarno je bila ženska djelatnost, ručni rad i dokolica žena iz višeg društva ali bio je to i „ženski obrt“ jer žene su prema narudžbama zlatara plele kosu za nakit koji su potom dodavali zlatne dijelove, finalizirali nakit i prodavali ga kupcima. Ponekad je kosa rahlo a ponekad gusto pletena, zavisno od mode i modela.
Tijekom 18. i prvih desetljeća 19. stoljeća većinom se radilo o kosi dragih pokojnika i tada je ovakav nakit bio najčešći uspomenski nakit, dok se sredinom i tijekom druge polovine stoljeća takav nakit sve više komercijalizira i sve češće postaje uobičajena kućna radinost, bez emocionalnog naboja, usmjerena tržištu i nepoznatom kupcu.
SREBRNI I POSREBRENI UPOTREBNI PREDMETI SVAKODNEVICE
Najbrojnija cjelina u okviru Zbirke metala obuhvaća predmete raznovrsne i svakodnevne namjene izrađene od srebra ili posrebrenih metala i legura, a namijenjene raznovrsnoj upotrebi, opremi interijera ili opremi stola poput svijećnjaka, žardinjera, vaza, doza i kutija, pribora za jelo i pribora za serviranje i sličnog. Primjerci raznih datacija nastali od 17. stoljeća nadalje izvedeni su ručnim tehnikama karakterističnim za pojedine materijale. Ručni rad prisutan je i u novijim izvedbama iako su poneki primjeri novijeg nastanka, poput predmeta iz 20. stoljeća ponekad i serijska, industrijska produkcija.
U cjelini srebrnih i posrebrenih upotrebnih predmeta kao dominantnom dijelu Zbirke, većinom je riječ o raznim tipovima pribora za jelo i serviranje stola, pri čemu prevladavaju predmeti bečke i njemačke produkcije iako ima i drugih, primjerice talijanskih, a stilski se radi o primjerima oblikovanja od baroka do historicizma, secesije i art décoa te malobrojne novije produkcije sve do druge polovine 20. stoljeća.
KORICE KNJIGE, Venecija (?), druga četvrt 18. stoljeća, Zbirka metala MUO, MUO-10422
Reprezentativne korice knjige u cijelosti su bogato ukrašene biljnim motivima izvedenim u visokom reljefu iskucavanjem srebrnog lima. Ukrasi od vitičastih elemenata, razvedenih listova akantusa te školjkastih i hrskavičastih motiva simetrično uokviruju plemićke grbove s obje strane korica. Na prednjoj strani korica u središtu je grb nadvišen plemićkom krunom a u štitu grba je pijetao ispod tri šesterokrake zvijezde i polumjeseca. Grb pripada riječkoj obitelji Gaos (Gaus?) koja se u Rijeci prvi puta spominje 1616. godine. Na stražnjoj strani je drugi grb nadvišen plemićkom krunom u čijem štitu su dva lava uz zupčastu kulu s vratima; ovaj grb pripada poljičkoj plemićkoj obitelji Brajković koja se spominje još 1420. godine.
PUTNI PRIBOR ZA JELO, Beč, 1776., Zbirka metala MUO, MUO-5410-5413
Putni pribor sastoji se od kožnog etuija ukrašenog zlatotiskom u kojega su umetnuti nož, vilica i žlica za jelo dok jedan dio pribora nedostaje. Svi dijelovi pribora oblikovani su s drškama lomljenih stranica s kuglastim završetkom na kraju, tipološki su karakteristični za kasna desetljeća 18. stoljeća. Žlica za jelo ima usko, duguljasto kusalo i jajoliki prihvat ukrašen bordurom paralelnih profilacija, također karakterističnom za posljednja desetljeća 18. stoljeća.
Na etuiju kao i na svim dijelovima pribora za jelo gravirani su inicijali I.F.W., ali zasad nije poznato kome su pripadali, odnosno za koga je pribor inicijalno bio naručen.
ŠEĆERNICA, Vinko Lehman, Zagreb, oko 1810., Zbirka metala MUO, MUO-11769
Klasicistička šećernica jednostavnog je kružnog oblika, s uglatim ručkama i poklopcem s naturalistički oblikovanim prihvatom u obliku listova i bobica. Uz obod šećernice gravirane su biljne girlande i mašnice između njih. Oblikovana je u duhu klasicizma koji je prevladavao još tijekom prvih desetljeća 19. stoljeća, odnosno tijekom ranog bidermajerskog razdoblja sagledanog kao povijesno, a ne stilsko razdoblje.
Šećernicu je izradio zagrebački majstor Vinko Lehman, rođen vjerojatno 1786., koji je imao uhodanu i poznatu zlatarsko-srebrnarsku radionicu za koju se zna da je na samom početku 19. stoljeća, oko 1800. godine, zapošljavala tri pomoćnika i jednog naučnika.
SVIJEĆNJAK, nacrt Cvjetko Pećar, izvedba Ferdo Rosić, Obrtna škola, Zagreb, 1935., Zbirka metala MUO, MUO-5573
Svijećnjak je oblikovan nizanjem kružnih elemenata počevši s bazom u obliku jednostavne okrugle ploče nad kojom su vertikalno postavljena dva kružna elementa na čijem isječku je horizontalna prečka s tri držača za svijeću. Temeljni oblikovni element je savijena pravokutna šipka. Izbor i nizanje kružnih elemenata te primjena sjajne kromirane plohe karakteristični su za oblikovanje 1930-ih kao i za izvedbe prema nacrtima Cvjetka Pećara, profesora i voditelja Odjela za građevno i umjetno bravarstvo, odnosno voditelja bravarskog odjela Obrtne škole u kojoj se školovao i kasnije poznati zagrebački majstor Ferdo Rosić.
