Upoznajte naše zbirke – Zbirka tekstila i modnog pribora

U ožujku u okviru kategorije #MUOzbirkamjeseca predstavljamo Zbirku tekstila i modnog pribora, a izbor reprezentativnih predmeta i priča koje se uz njih vežu za vas je pripremila voditeljica Zbirke Andrea Klobučar, muzejska savjetnica.

Prema Statutu Muzeja za umjetnost i obrt iz 1879. godine prvu od šest temeljnih muzejskih zbirki činili su tekstilni predmeti, što govori o važnosti koja se pridavala njihovom sakupljanju. Izidor Kršnjavi, prvi ravnatelj muzeja, sakupljačku je politiku zbirke tekstila formirao sukladno tadašnjim europskim muzeološkim principima – tekstilni i odjevni predmeti primarno su se sakupljali radi svoje umjetničke vrijednosti i kvalitetne izrade te su kao takvi trebali biti primjerom za buduće umjetnike i obrtnike.

Prvi predmeti u fundusu zbirke tekstila Muzeja za umjetnost i obrt bili su narodna veziva, čipke i tkanine kupljeni 1881. i 1882. godine te objedinjeni u zbirci koja se zvala Sbirka starih i novijih čipaka, gumbarskih radnja i drugo. Iščitavajući stare muzejske inventare može se vidjeti kako se mijenjao naziv i sadržaj zbirke koja obuhvaća tekstilne predmete. Prema inventaru iz 1885. godine, muzejski fundus podijeljen je u 7 skupina. Prvu skupinu čine Tekstilni predmeti: starije i novije domaće i strane tkanine, ćilimi, odijela, veziva, čipke, pletiva… Iz ovako podijeljene zbirke vidimo da su se tekstilije počele dijeliti na podzbirke.

Katalog tekstilne zbirke zemalj. umjetničko-obrtnog muzeja u Zagrebu autorice Jelice Belović Bernadzikowske iz 1907. godine prvi je objavljeni katalog muzejskih zbirki. Iz njega vidljivo je da su se u najranijem fundusu zbirke nalazili etnografski predmeti – odjeća, dijelovi odjeće, posoblje (posteljina, stolnjaci, ručnici), fragmenti tkanina, fragmenti veziva, ćilimi, ali i fragmenti raznih europskih čipaka, fragment tapiserije iz 15. stoljeća, fragmenti svilenih, damastnih, baršunastih i pamučnih tkanina i jedna svilena ženska haljina iz doba empirea.

Osnivanjem Etnografskog muzeja u Zagrebu 1919. godine, sva etnografska građa iz Muzeja za umjetnost i obrt predana je novoosnovanom muzeju. U zbirci tekstila ostali su građanska odjeća, fragmenti tekstila, čipke, sagovi, ćilimi, tapiserije i liturgijsko ruho, što i danas čini temelj zbirke.

Sakupljačka i izlagačka politika zbirke tekstila utemeljena u međuratnom razdoblju usmjerena je prvenstveno na predmete domaće obrtne i industrijske proizvodnje te na povijesne tekstilije europske provenijencije upotrebljavane u našim krajevima. Sustavnim prikupljanjem predmeta je stvoren bogat fundus čime se zbirka tekstila Muzeja za umjetnost i obrt profilirala se kao referentno mjesto za istraživanje povijesti tekstila, kulture odijevanja i povijesti mode u Hrvatskoj.

Zbirka tekstila i modnog pribora danas obuhvaća 10.642 inventarna zapisa o predmetima i podijeljena je u 14 podzbirki: odjeća, modni pribor, parfemske bočice, crkveno ruho, sagovi, ćilimi, tapiserije, posoblje, veziva, čipke, nacrti, modni časopisi, igračke i kostimografija.


VJENČANICE

Vjenčanica kao odjevni oblik koji slijedi modne trendove

U podzbirci odjeće manju cjelinu čini vjenčana odjeća i oprema. Uglavnom se radi o ženskim odjevnim predmetima koje su za zbirku darovale nevjeste, najčešće bivše vlasnice ili njihova djeca.

Pod pojmom vjenčanice podrazumijeva se odjeća koju nevjesta odijeva prilikom obreda vjenčanja, bez obzira na to radi li se o običnoj haljini ili onoj posebno šivanoj za tu priliku. Najčešće je to ipak haljina koja se odjene samo jednom, na dan vjenčanja. Unatoč tome ona ima veliko emocionalno značenje za svoje vlasnice – simbolizira prijelaz iz društvenog statusa slobodne u status udate žene.

Vjenčanica se kao dio fenomena kulture odijevanja, iako je imala svoja pravila, razvijala ovisno o društvenim i ekonomskim prilikama te mijenjala sukladno promjenama modnih trendova. Unatoč svim promjenama koje je vjenčana moda doživjela, vjenčanica bijele boje i njenih omiljeni je izbor nevjesti. Najpopularniji krojevi inspirirani su povijesnim razdobljima kada je odjeća bila slojevitija, raskošnija i voluminoznija. Upravo su ograničenja koja vjenčanica stavlja pred modne dizajnere svojevrstan izazov za izražavanje kreativnosti.

U zbirci tekstila i modnog pribora danas se čuva 30 ženskih odjevnih predmeta nošenih prilikom vjenčanja koji datiraju od oko 1865. do 2012. godine. Prva vjenčanica za zbirku nabavljena je 1943. godine i bila je dar Zagrepčanke Ivane Vrbanić. Vjenčanica izrađena u Beču 1883. godine pripadala je njenoj majci Jelki Winkler rođ. Turković. Uz vjenčanicu sačuvane su cipele, vjenčić, ukras za ženika i cvjetni ukras za vjenčanicu. Ženikova odjeća, kao ni vjenčana fotografija nije se, nažalost, sačuvala. Vjenčanica je izrađena u Beču u Modnom salonu Emme Rothmayer. Sastoji se od tri dijela: haljetka, suknje i duge povlake. Haljetak je izrađen od svilenog ripsa, kopča se po sredini i sprijeda završava zaobljenim vrhom. Otvor vrata i orukvice ukrašeni su čipkom. Uska suknja sprijeda je ukrašena s tri široka horizontalna niza različitih tkanina – prvi čine nabori svilenog ripsa s lijeve i plise od svilenog ripsa s desne stane, drugi niz je od čipke, treći je od damasta i ima dodatne ukrase – cvjetove od svile, čipku i plise od svilenog ripsa.

Haljina Jelke Winkler donosi i modnu novost – odvojivu povlaku. Povlaka je duga gotovo 2 metra i izrađena je od svilenog damasta. Cipele su također izrađene u Beču, od identičnoga svilenoga ripsa kao i vjenčanica. Sačuvani vjenčić izrađen od žice, tekstila i voska koji imitira cvijet naranče govori nam da je mladenka na glavi imali dugački veo koji je učvršćivao ovaj vjenčić. Od istog materijala izrađena je i cvjetna girlanda koja je najvjerojatnije ukrašavala vjenčanicu i nalazila se s lijeve strane u naborima od svilenog ripsa. Ukrašavanje vjenčanice girlandom od umjetnog cvijeća naglašavalo je njezino značenje i simboliku. Ako se vjenčanica željela nositi i nakon vjenčanja, ukras se jednostavno mogao skinuti i/ili zamijeniti nekim drugim manje simboličnim cvijećem.

Bogatstvo materijala te složenost konstrukcije i kroja ove vjenčanice govore nam o društvenom i socijalnom statusu njene vlasnice. Jelka Winkler rođ. Turković bila je dijete Vjenceslava i Ivane Turković. Vjenceslav je bio bogati karlovački trgovac drvima, gradio je velike jedrenjake u Kraljevici i bio je vlasnik Kutjeva. Njegov dom u Karlovcu posjećivali su ugledni hrvatski političari, književnici i umjetnici, pa i biskup Strossmayer. Vjenceslav i Ivana imali su petero djece, od kojih je drugo po redu bila Jelka. Ona se rodila 12. kolovoza 1859. godine u obiteljskoj kući u Markezijevoj ulici u Karlovcu. Od 1873. do 1875. godine pohađala je internat Englische Fraüleins u St. Pöltenu u Austriji. Nakon toga vratila se u Karlovac. Početkom 1880-ih upoznala je mladog studenta medicine Eugena Winklera. On je bio rođen u Zagrebu kao sin Ferdinanda Winklera, prvog ravnatelja i utemeljitelja Prve hrvatske štedionice u Zagrebu i majke Ivane. U Zagrebu je maturirao i otišao na studij medicine u Graz, a potom u Beč gdje je 28. veljače 1883. godine stekao titulu doktora medicinske znanosti. Nakon promocije zaručio se s Jelkom, a vjenčali su se 21. srpnja 1883. godine u Karlovcu.  Kumovi su im bili supružnici Ivan i Milka Vončina. Na svadbenom ručku mladenkin otac održao je zdravicu koju je završio pjesmom za zeta. Godine 1885. Eugen je u Zagrebu otvorio liječničku praksu koju je uspješno vodio sve do svoje smrti 1908. godine. U braku su Jelka i Eugen dobili tri kćeri: Ivanu, Željku i Olgu.

Vjenčanica Jelke Winkler rođ. Turković, izvedba: Emma Rothmayer, Beč, 1883., MUO 8798

Secesijska vjenčanica iz oko 1900. godine potječe iz obitelji Pavlić iz Sremske Mitrovice. Izrađena od svilenog satena i krakterističnog je kroja za to vrijeme – gornji dio je visokoga ovratika, na prsima ukrašen čipkom, suknja se zvonoliko širi prema dnu.

Vjenčanica obitelji Pavlić, oko 1900., MUO 23987

Jedinstvenu cjelinu unutar zbirke tekstila Muzeja za umjetnost i obrt čini komplet odjeće Leonije Pusić, izrađen u Beču 1907. kao roditeljski dar za prigodu vjenčanja. Sastoji se od vjenčanice, kaputa i popodnevne haljine. Opremanje kćeri novom odjećom za novi, bračni život bilo je uobičajeno u imućnijim građanskim obiteljima. Vjenčanica je izrađena od strojne čipke ispod koje se nalazi podhaljina od svilenog tafta. Tipične je S linije i straga se proteže u povlaku. Nakon vjenčanja, vjenčanica je jednostavnim dodavanjem triju polukružnih vezenih aplikacija s kićankama na gornjem dijelu sprijeda i straga preinačena u večernju haljinu Leonija Pusić, rođena Becker, udala se za Eugena Pusića (1878.-1953.). Leonija je bila ugledna Zagrepčanka, počasna konzulica Nizozemske, a njezina vjenčana oprema govori nam o načinu odijevanja i pripremama za vjenčanje viših građanskih krugova secesijskoga Zagreba.

Vjenčanica Leonije Pusić, Beč, 1907., MUO 13103

Vjenčanica iz donacije Zdravke Gavella, rođ. Zdraveva, tipičan je primjer mode sredine dvadesetih godina. Ravnoga je kroja, dužine do koljena, ukrašena srebrnim titrankama. Prema sačuvanoj vjenčanoj fotografiji bračnog para Zdravev možemo vidjeti da je nevjesta bila modno osviještena jer je uz modernu vjenčanicu imala i tipičan dugački veo koji joj je obavijao lice.

Žuži Jelinek, vlasnica jednog od najpoznatijih modnih salona u bivšoj Jugoslaviji, napisala je 1961. godine knjigu Tajna dobro odjevene žene: pravila privlačnosti i dobrog ukusa.U poglavlju Kada primate goste – kada odlazite u goste opisala je kako se žena treba odjenuti za vjenčanje. Na početku ističe da se danas često vjenčanju ne pridaje velika važnost i na vjenčanje se odlazi u radnoj haljini, a to ona smatra velikom pogreškom. Za vjenčanje u matičnom uredu Žuži Jelinek predlaže jednostavnu, elegantnu, lijepu i svečanu haljinu, i ako je moguće, novu. Dalje govori da se kod nas za vjenčanja rijetko šiva bijela haljina jer se očekuje da se nosi i u drugim prilikama neko duže vrijeme. Po njezinom je mišljenju bijela boja ipak najljepša, pa preporučuje za vjenčanje kostim od tanke bijele vunene tkanine. Za mlade djevojke preporučuje svijetlosivu, krem, svijetloljubičastu, ružičastu, svijetloplavu. Dobar odabir za vjenčanje je komplet koji čine haljina i kaput od iste tkanine. Kaputić je kratak ili ‘tri četvrt’ dužine. Najmodernija odjeća za vjenčanje je kostim klasičnoga kroja, jednostavne ravne linije, bez bluze, s ogrlicom u nekoliko redova. Na glavu preporuča staviti mali ukras i veo preko lica. Vjenčanica koju je dizajnirala Žuži Jelinek ima ravni, uži donji dio, naglašen struk i preko gornjeg dijela prsluk koji se kopča na leđima.

Vjenčanica, dizajn i izvedba: Žuži Jelinek, Zagreb, oko 1961., MUO 43318

Zanimljivu vjenčanu cjelinu u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt čine vjenčano odijelo ženika i vjenčana oprema nevjeste iz Zagreba, koja se sastoji od haljine s kaputićem, vela, rukavica, torbice i cipela. Sva odjeća i modni pribor izrađeni su u Zagrebu. Ova je nevjesta bila modno osviještena i prema uputama Žuži Jelinek, zadovoljila je sve kriterije za jednostavnu, elegantnu, novu i bijelu vjenčanu haljinu. Vjenčanicu je Verica Ljubaj nosila na svom vjenčanju za Ivana Ljubaja 28. studenoga 1965. godine.

Vjenčanica, Zagreb, 1965., MUO 55503

Vjenčanica dizajnerice Franke (baronice Stael von Holstein) izrađena je 1967. godine za Višanku Katju Borčić, Frankinu prijateljicu. Uz vjenčanicu je nevjesta nosila dugačke bijele rukavice. Kroj vjenčanice pomalo je tradicionalan – dugačka je do poda, okruglog vratnog izreza, pada uz tijelo i blago se širi prema dnu.

Vjenčanica, dizajn i izvedba: Franka, London, 1967., MUO 48253

Pogledajte i virtualnu izložbu „Wedding fashion“ (Vjenčana moda) te emisiju Kulturna baština o izložbi „U dobru i zlu“ u produkciji HRT-a (producent: Miroslav Rezić, montažer: Nenad Vuković, snimatelj: Damir Bednjanec, redateljica: Mirela Sakoman).


KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI RADOVI NA DALMATICI

Nakon potresa u kojem su stradali brojni predmeti iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt, važnost konzervatora-restauratora još je više došla do izražaja.

Stoga vam u sklopu predstavljanja Zbirke tekstila i modnog pribora MUO donosimo kratki prikaz konzervatorsko-restauratorskih radova na liturgijskom ruhu (dalmatici) iz 19. stoljeća. Nakon radova, koje je kroz 4 mjeseca provodila Iva Čukman, konzervatorica-restauratorica savjetnica MUO, dalmatika je zasjala u svom punom sjaju.


PODZBIRKA IGRAČAKA

U podzbirci igračaka čuvaju se lutke (drvene, porculanske, od kompozitne mase, celuloze, tekstila i od papira), plišane igračke, minijaturni namještaj, društvene igre i druge vrste dječjih igračaka. Najstariji predmet u zbirci je lutka Dora koja datira u vrijeme oko 1830. godine i pripada tipu drvene zglobne lutke.

Muzejska lutka Dora pripada tipu drvenih zglobnih lutaka (njem. Grödner Gleiderpuppen, eng. Peg wooden dolls) kakve su se izrađivale u njemačkom i talijanskom Tirolu. Pretpostavlja se da su im preteča bile tirolske fino rezbarene profane i sakralne figurice i skulpture.

LUTKA DORA, Njemačka, oko 1830., Zbirka tekstila MUO, MUO-11850

Lutke iz Grödnertala (tal. Val Gardena) prvi puta se spominju oko 1680. godine. Ljudi iz toga kraja bili su sposobni trgovci koji su igračkama, izrađenima u kućnoj radinosti, osvojili tržište i tako si osigurali egzistenciju u inače škrtim alpskim područjima. Lutke su se izrađivale od borovine i njihova je prodaja bila toliko velika da su tadašnje vlasti bile zabrinute radi moguće devastacije borove šume. Kada je oko 1865. godine Grödnertal prometno spojen sa svijetom, procvala je trgovina i brojni su se trgovci nastanili u inozemstvu. Drvene lutke iz Grödnertala izvozile su se i u Sjedinjene Američke Države i u Englesku gdje su, prema lukama iz kojih su otpremane, bile poznate pod nazivom „holandske lutke“ (eng. „Dutch dolls“). Industrija igračaka u Grödnertalu propala je u vrijeme ekonomske krize 1930-ih godina.

Najraniji primjerci takvih lutaka bili su vrlo često velikih dimenzija, do oko 100 cm visine. Tijela lutaka su vitka i izdužena s klinastim pomičnim zglobovima i pomičnim strukom. Glava je lijepo rezbarena s oslikanim licem i kosom. Oslik lica rađen je vodenim bojama i potom prelakiran. Od 1820-ih godina takav se tip lutke počeo masovno proizvoditi u više dimenzija. Najveća promjena u odnosu na ranije lutke je u zglobovima koji su sada kuglasti. Kosa je i dalje oslikana malim loknicama koje uokviruju lice, a na vrhu glave često je oslikan drveni češalj. Na ušima su rupe za naušnice. Lutke su se prodavale neodjevene te su djeca od ostataka tkanina izrađivala odjeću za lutke.

O popularnosti drvenih zglobnih lutaka svjedoči i podatak da su upravo one bile omiljene igračke engleske princeze Viktorije koje se danas čuvaju u Museum of London.

Lutka Dora bila je izložena na izložbi Tragovi romantičnog djetinjstva – Igračke iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt, održanoj u okviru projekta izložbenog projekta Igračke – djetinjstvo zauvijek u Etnografskom muzeju u Zagrebu od 4. do 28. studenog 2021. godine.


VEZIVA, ČIPKE i NACRTI HRVATSKIH AUTORICA

Zlata Šufflay, Danica Brössler, Branka Frangeš Hegedušić i Kornelija Geiger bile su, u vremenu međuraća, aktivne sudionice kulturne i umjetničke scene Zagreba i Hrvatske. Bile su učiteljice, kustosice, vlasnice privatnih škola i tvrtki te dizajnerice i umjetnice. Sudjelovale su na brojnim izložbama, bavile su se praktičnim, teorijskim i pedagoškim radom na području tekstila.

Sukladno društvenim promjenama nakon Prvoga svjetskoga rata, žene su prisutne u javnom životu ali se poput Zlate Šufflay, Danice Brössler, Branke Frangeš Hegedušić i Kornelije Geiger zapošljavaju u njima tradicionalno namijenjenim područjima poput obrazovanja i umjetničkih profesija. Zlata Šufflay i Danica Brössler obrazovane su za učiteljice. U njihovom je školovanju velik dio nastavnog plana bio posvećen ručnom radu te su znale izvesti sve faze rada – od izrade predloška do gotovog rada. To im je omogućilo da unutar zanimanja kojim se bave, razviju i vlastitu kreativnu osobnost. Branka Frangeš Hegedušić i Kornelija Geiger, iako nisu stekle formalno obrazovanje za učiteljicu, pedagoškim radom su se bavile u praksi. Branka Frangeš Hegedušić radila je kao učiteljica u Ženskoj udruzi za očuvanje i promicanje hrvatskog kućnog obrta u Zagrebu. Ondje je u radu s ženama primjenjivala obrazovni model koji se temelji na spoju estetskih i praktičnih vještina, usavršavanju umjetničkog pristupa u izradi nacrta za čipku i tehničkoj vještini čipkarstva. Kornelija Geiger bila je vlasnica privatne škole za umjetnički obrt u kojoj je i radila kao učiteljica. Svojim je učenicima prenosila postavke o poznavanju cjelokupnog procesa oblikovanja tekstila i igračaka naučene u školi Emmy Zweybrück Prochaska te istovremeno u njima pobuđivala kreativni duh i naboj.

Zagrebačka umjetnička scena bila je tijekom 1920-ih i 1930-ih godina izuzetno živa. Odvijale su se brojne samostalne i skupne izložbe raznih udruženja na kojima su Zlata Šufflay, Danica Brössler, Branka Frangeš Hegedušić i Kornelija Geiger sudjelovale ravnopravno s muškim kolegama, poput izložbi udruge Djelo 1927. godine i izložbi održanih u okviru Zagrebačkog zbora sa svrhom promocije novih koncepcija u oblikovanju tekstila. Osim domaćih izložbi važnu ulogu su imale i međunarodne izložbe na kojima su se naše umjetnice i umjetnici prezentirali u okviru nacionalnih paviljona, poput izložbi u Parizu 1925. i u Barceloni 1929. godine. Samostalne izložbe održale su Kornelija Geiger 1920. godine u svom stanu u Gundulićevoj ulici u Zagrebu i Branka Frangeš Hegedušić 1934. godine u salonu Udruge za očuvanje i promicanje hrvatske pučke umjetnosti i obrta u Praškoj ulici u Zagrebu. Danica Brössler kao učiteljica Banovinske čipkarske škole u Lepoglavi, priredila je u prostorijama Hrvatske žene u Varaždinu 1939. godine, izložbu čipaka izrađenih prema njenim nacrtima.