S prvim danom veljače najavljujemo novi muzejski serijal pod nazivom #MUOzbirkamjeseca kroz koji će vam kustosi tijekom čitave godine predstavljati muzejske zbirke, otkriti sve tajne svoje profesije i odgovoriti na pitanja koja su vas zanimala, a niste znali koga pitati.

Mjesec veljača posvećen je Zbirci namještaja Muzeja za umjetnost i obrt, a zanimljive informacije o njoj priredila je voditeljica zbirke dr. sc. Vanja Brdar Mustapić, muzejska savjetnica.

Zbirka namještaja MUO najveća je i najpotpunija zbirka ove vrste u Hrvatskoj. Ujedno je jedna od temeljnih zbirki Muzeja s obzirom na profil muzeja primijenjenih umjetnosti i dizajna. Stoga je oformljena kao jedna od prvih već pri osnutku Muzeja (1880.), a prvi predmet bio je nabavljen čak i ranije (1875.) za planirani budući muzej.

Kroz dugu (muzejsku) povijest izrasla je do velike brojke od preko 2000 predmeta. Na primjerima iz zbirke mogu se definirati karakteristike njihova oblikovanja i dekoracije u pojedinim stilskim razdobljima od gotike do suvremenog dizajna. Paralelno se mogu prepoznati i regionalne specifičnosti u izradi namještaja i unutrašnjem uređenju plemićkih i građanskih interijera, kako u europskim zemljama tako i u Hrvatskoj. Ujedno se može ispričati povijest razvoja pojedinih vrsta i tipova profanog namještaja, ali i naučiti o vrstama drva, skupocjenim i neobičnim materijalima te  kompliciranim ukrasnim tehnikama. Za pojedine predmete znamo i ime majstora, mjesto i vrijeme izrade – tako upotpunjujemo saznanja o povijesti domaćeg obrtništva i namještaja. Druge su koristili poznate ličnosti ili su se nalazili u našim dvorcima i kurijama, svjedočeći o kulturi stanovanja na ovim područjima. A neki su prošli dug i uzbudljiv put prije nego što su na kraju nabavljeni za muzejski fundus.

Priča o Zbirci namještaja sve je to i još puno više – ona je svojevrsna lifestyle rubrika prošlosti, kao i novijih vremena. Koja je poveznica između koraljnog grebena, Sicilije i kabinetskog ormarića? Zašto je naziv Thonet postao sinonim za namještaj od savijenog drva? Jesu li se i stolari potpisivali na svoj namještaj?

Sve o tome i ostalim zanimljivostima saznajte tijekom veljače – mjeseca u kojem predstavljamo Zbirku namještaja MUO.

---

KABINETSKI ORMAR, Italija, Ligurija (Genova), druga pol. 16. st., Zbirka namještaja MUO

U renesansi (15. i 16 st.), razdoblju obnove antičkih utjecaja i smještanja čovjeka u središte interesa, glavni je naručilac umjetničkih djela u Italiji, centru stila, društveno-ekonomski ojačan gradski patricijat. Bogatstvo i moć izražava gradnjom palača te opremanjem i uređivanjem interijera,  s razvojem novih vrsta i tipova namještaja.

Čemu služi kabinetski ormar, a što su bambocci? U čijem se posjedu nalazio muzejski primjerak prije nabave za Zbirku namještaja? Kako je restauriran i koji su principi muzejske restauracije?

• 

• 

• 

Kabinetski ormar nova je vrsta namještaja razvijena u renesansnom razdoblju; preciznije, izrađivala se od 16. pa sve do u 17. stoljeće. To je, naime, tip dvodijelnog ormara (tal. à due corpi): gornji dio iza preklopne ploče, koja služi za pisanje, skriva male ladice i vratašca, dok je donji koncipiran kao ormarić s dvokrilnim vratima: No specifičnost mu daje bogata dekoracija snažnog estetskog dojma: izrezbarene ljudske figure koje se nazivaju à bambocci, karakteristična za pokrajinu Liguriju i njezin kulturno-umjetnički centar Genovu (no javlja se i u Toskani).

 Muzeju ga je darovala Margareta Balogh rođ. Drašković 1949. godine, a nalazio se u Draškovićevom posjedu vjerojatno u Dugom Selu (makar bi mogao potjecati i s njihovog dobra u Božjakovini), svjedočeći o visokoj kulturi stanovanja u našoj sredini.

Ovo je ujedno dobar primjer konzervatorsko-restauratorskih metoda i postupaka. Naime, u Muzej je stigao jako oštećen te je bio podvrgnut kompleksnom restauratorsko-konzervatorskom zahvatu, i to upravo u muzejskoj restauratorskoj radionici (1960.– 61.).  Tako su, između ostalog, potpornji preklopne ploče, zbog nedovoljno elemenata za rekonstrukciju, nadomješteni samo funkcionalnim, likovno neutralnim konzolama, kao što se nije rekonstruirala ni rezbarija iznad lukova donjih vratiju, nego je stavljen orahov furnir kao kontrast korijenskom furniru oraha unutar lukova.

---

EGIPTOMANIJA: Staroegipatski motivi na namještaju MUO: povodom 100. godišnjice otkrića Tutankamonove grobnice

Utjecaj starog Egipta, te egiptomanija kao fascinacija egipatskom civilizacijom manifestirala se u raznim područjima, pa tako i u unutrašnjem uređenju, opremi interijera i namještaju, počevši još od antike, preko G. B. Piranesija, Napoleonovog doba i istovremene specifične engleske varijante Thomasa Hopea, namještaja Liberty & Co. (kraj 19. st.), pa sve do tutmanije koju je potaknulo otkriće Tutankamonove grobnice 1922. godine.

Povodom 100. godišnjice tog značajnog otkrića donosimo nekoliko primjera namještaja iz fundusa MUO s elementima staroegipatskih motiva i oblikovanja, a ujedno se prisjećamo sudjelovanja na izložbi „Egipat u Hrvatskoj: hrvatska fascinacija starim Egiptom“ (autor Mladen Tomorad, Muzej Mimara, 2018.).

Namještaj iz fundusa MUO sa staroegipatskim ikonografskim elementima prvenstveno je primjer njihove primjene u pojedinim stilovima europske povijesti namještaja. Najraniji su empirski i bidermajerski predmeti, najčešće s motivima sfingi i obeliska. Naime, u stilskom razdoblju empire egiptomanija je bila potaknuta Napoleonovim pohodom na Egipat (1798./1799.), na kojem ga prati, crtajući spomenike, D.-V. Denon, te publicira djelo Voyage dans la Basse et Haute Egypte (Putovanje kroz Donji i Gornji Egipat, 1802.). Egipatski utjecaji uočljivi su i u nacrtima Napoleonovih službenih arhitekata Ch. Perciera i P.F.L. Fontainea, ključnim za razvoj i širenje empirskog stila (Recueil de Décorations Intérieures / Zbirka unutrašnjeg uređenja, od 1801., kompletno izdanje 1812.).

STOL I NASLONJAČ, DIO SALONSKE GARNITURE, Francuska, oko 1860., Zbirka namještaja MUO

Salonska garnitura iz fundusa MUO koja je izvedena u drugoj polovici 19. stoljeća prema empirskim uzorima u svom sastavu ima stol koji je gotovo identičan stolu kojeg je početkom 19. stoljeća izradio vodeći francuski ebenist tog vremena F.H.G. Jacob-Desmalter (1770.-1841.). Sin također slavnog Georgesa Jacoba, radio je za Napoleona i njegovu obitelj, često po nacrtima Perciera i Fontaina. Desmalterov stol je kao ploču imao antički mozaik iz Herculaneuma naknadno zamijenjen mramornom pločom. Prvotno se nalazio u Elizejskoj palači, u spavaćoj sobi Napoleonove sestre Caroline Murat, a nakon nekoliko razmještanja, od 1882. do danas u Grand Trianonu u Versaillesu. Original na spojnoj letvi ima motiv grifona od istog materijala, dok naš primjerak ima egipatski motiv krilate sfinge, koje se pojavljuju i kao nosači rukonaslona naslonjača ove garniture.

• 

• 

• 

• 

PISAĆI STOL, Austrija, oko 1820.-1830., Zbirka namještaja MUO

Još od antičkog vremena egipatski su se obelisci  postavljali na trgove i javne prostore europskih gradova– tako i u Zagrebu, naravno iz kasnijih vremena, imamo obelisk u Maksimiru i na Mirogoju. Na bidermajerskom namještaju, karakteristično za stil, često se motiv plošnog obeliska od crno močenog drva (a još češće motiv stupa) aplicira simetrično na prednju plohu predmeta. Tako i na ovom pisaćem stolu po jedan obelisk flankira plohu sjedala koje je umetnuto u korpus stola.

• 

SEKRETER, Francuska, oko 1860., Zbirka namještaja MUO

U doba historicizma (druga polovina 19. st.) kada se novim tehnologijama oponašaju razni materijali, patiniranjem se stvara dojam starog artefakta, a na metalnim detaljima ovog klasicizirajućeg sekretera oni se postižu imitacijom patine. Na taj su način izrađene egiptizirajuće ležeće figure s nemesom na glavi  izvedene u punoj plastici kao konzolni nosači gornjeg dijela sekretera. Ikonografski elementi upućuju na mogućnost da je riječ o Tawaret, egipatskoj božici trudnoće i rađanja, premda u slobodnoj interpretaciji s miješanjem raznovrsnih elemenata, što je, uostalom, karakteristično za historicizam.

• 

• 

• 

• 

NASLONJAČ, srednja Europa, oko 1925. – 1930.

Ovaj je naslonjač izrađen u stilskom razdoblju Art Decoa, upravo u doba otkrića Tutankamonove grobnice (1922.) i tutmanije. Osim karakteristične mješavine raznih antikizirajućih elemenata (kao, primjerice, motiva meandra na rukonaslonu koji generira iz antičke Grčke), reflektira i egipatski utjecaj, ali ne samo u dekorativnom repertoaru (lavlje šape), nego i u samom oblikovanju: sve četiri noge naslonjača koje završavaju lavljim šapama okrenute su frontalno, što je karakteristično za naturalističko oblikovanje namještaja starog Egipta.

• 

• 

• 

• 

---

SPAVAĆA SOBA, nacrt: Herman Bollé, stolar: Dragutin Turković, Đakovo, 1896., Zbirka namještaja MUO

Već činjenica da se zna tko je stolar, a tko autor nacrta za namještaj − a pogotovo jer je to ni više ni manje nego arhitekt Herman Bollé, projektant zgrade  i tadašnji ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole – dovoljan je razlog za isticanje važnosti spavaće sobe u narodnom stilu koju je izradio đakovački stolar Dragutin Turković 1896. godine, kada je bila izložena na Milenijskoj izložbi u Budimpešti. Štoviše, sačuvana je i fotografija ambijenta s te izložbe, te dva nacrta. Osim tog izuzetno dragocjenog povijesnoumjetničkog aspekta, tu je još i onaj kontekstualni, o narodnom stilu kao iskazu nacionalnog identiteta, te njegovu promoviranju na međunarodnim gospodarskim izložbama. A kad tome pridodamo i uzbudljivu povijest nabave ove garniture za muzej, kao rezultat pravog “detektivskog” istraživanja, vjerujemo da ćete sa zanimanjem pročitati tekst o ovoj spavaćoj sobi.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Spavaća soba izrađena u narodnom slogu kao jednom od dominantnih stilova posljednja dva desetljeća 19. stoljeća, pokazuje sve njegove značajke: ukras crveno i zeleno oslikanih motiva “šarolija” na tikvicama, duborez  u obliku rozeta, upotrebu hrastovine kao pogodnog materijala za takvu vrstu rezbarije, koja je ujedno vrsta drva često upotrebljavana u tradicionalnom pokućstvu, te oblikovanje na tragu etnografskih uzora.

Upravo je taj stil u slučaju Hrvatske kao dijela Austro-Ugarske Monarhije imao naglašenu političku komponentu stvaranja nacionalnog identiteta, a on se  najbolje promovirao na  međunarodnim i svjetskim gospodarskim izložbama.

Naime, ova je garnitura bila izložena u sklopu vrlo uspješnog nastupa Kraljevine Hrvatske i Slavonije na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. Namještaj i predmeti umjetničkog obrta bili su prezentirani kao cjelovito uređeni interijeri, a među njima naročitu su pažnju domaćih i stranih komentatora i izvjestitelja pobudili izlošci u narodnom stilu.

Izradio ju je đakovački stolar Dragutin Turković prema nacrtu arhitekta Hermana Bolléa, projektanta zgrade i tadašnjeg ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole. Na predmetima je zapisano stolarevo ime, a arhivskim je istraživanjem potvrđeno Bolléovo autorstvo jer su pronađena i dva njegova nacrta koja se čuvaju u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu: jedan za ormar, a drugi za stolicu i ogledalo. Naposljetku, sačuvana  je i fotografija sobe s Milenijske izložbe koja pokazuje kako je izgledao njezin ambijentalni postav.

Tako je ova spavaća soba rijedak primjer namještaja starijeg datuma koji je ne samo atribuiran i datiran, nego ima i sačuvanu fotografsku dokumentaciju i nacrte.

Spavaća soba, međutim, nije nabavljena za Muzej neposredno nakon Milenijske izložbe – taj je put trajao mnogo dulje. Naime, većina izloženih „uređenih soba“ /interijera zagrebačkih stolara izlaganih u Budimpešti nakon Milenijske izložbe prodavana je kako bi se vratio dio svote koju je Vlada izdala za nabavu tih predmeta. Prodaja je povjerena zagrebačkoj tvrtki Bothe i Ehrmann, međutim ona se odužila na nekoliko godina. Budući da su se predmeti nalazili u prostorijama Muzeja za umjetnost i obrt čiji je fundus tada bio pohranjen u arheološkom odjelu Narodnog muzeja koji se nalazio u zgradi JAZU (danas HAZU), to je ujedno i ometalo vraćanje fundusa u vlastiti prostor.

Ovu spavaću sobu kupio je naposljetku, prema arhivskim dokumentima, dr. Viktor Aleksander, preuzevši predmete 1898. godine. No na kraju je ipak završila u Muzeju. Kupljena je tek 1960. od njegovih nasljednika, ali u krnjem sastavu, jer je nedostajalo ogledalo. Ipak je nedavno utvrđeno da se ono i dalje nalazi u istoj obitelji, te je naposljetku to ogledalo, koje je u međuvremenu bilo prepravljeno, darovano Muzeju.

---

Koja je poveznica između koraljnog grebena, Sicilije i kabinetskog ormarića? Saznajte u tekstu o kabinetskom ormariću kojeg su posjetioci MUO-a izabrali kao najpopularniji izložak u nekadašnjem stalnom postavu.

KABINETSKI ORMARIĆ, Trapani, Sicilija, 17. st., ebonizirano drvo, koralji, emajl, pozlaćeni bakar, MUO-012060

Ovaj kabinetski ormarić – kojeg su posjetitelji izabrali kao najpopularniji izložak u stalnom postavu MUO-a− nije samo atraktivan u umjetničko-oblikovnom smislu ili neobičan kao primjer karakterističnog tipa namještaja, nego je zanimljiv i zbog specifičnog korištenja koralja za ukrašavanje predmeta, te, štoviše, međuzavisnosti razvoja te dekorativne tehnike s lokalnim izvorom sirovine.

Naime, mjesto Trapani na Siciliji razvilo se u glavni europski centar za proizvodnju predmeta ukrašenih koraljima (uglavnom sakralnih te manjih predmeta) budući da je ondje otkriven koraljni greben još 1418. godine, a mogućnost daljnje eksploatacije osigurali su i novopronađeni grebeni u kasnijem vremenu (1673.).  Trapani je oko 1555. imao zajednicu od oko 500 obrtnika (corallari) i ribara-koraljara (corallini). Zlatno doba te produkcije bilo je 17. stoljeće kada su ga naručivali i  neki europski dvorovi. Kabinetski ormarići ukrašeni koraljima  – koji su bili izrađivani i u paru –  sačuvani su u veoma malom broju, pa je ovaj muzejski primjerak tim dragocjeniji.

Podsjetimo, riječ je tipu namještaja koji, premda generira stoljeće ranije, doživljava procvat u 17. stoljeću. Raniji primjerci s preklopnom pločom na frontalnoj strani imali su funkciju pohrane pisama i dokumenata. Oblikovanje se mijenja, tako da će kasnije ormarići biti zatvoreni dvokrilnim vratašcima, te će naposljetku imati na prednjoj strani ladice koje okružuju središnju nišu. Promijenit će im se i namjena: služit će kao spremnica za zbirke dragocjenosti i „kurioziteta“ – školjki, minerala, poludragog i dragog kamenja, numizmatičke zbirke – sukladno duhu onog vremena i sklonosti ka kolekcioniranju. I sami ormarići, s mnogobrojnim (tajnim) ladicama, često su izrađeni od skupocjenih materijala. Predstavljaju prava umjetnička djela, a svojom raskoši iskazuju skupocjenost artefakata koje čuvaju u svojim ladicama. Neki primjerci imali su i odgovarajuća postolja, no donji dio ovog kabinetskog ormarića vjerojatno je izrađen naknadno.