Segment djelatnosti Hermana Bolléa koji nikada nije bio posebno kritiziran, koji su cijenili gotovo svi njegovi kritičari, bez ikakve sumnje je rad na „unapređenju” umjetničkog obrta. Upravo je stoga rad na izgradnji zgrada Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt, te općenito na poboljšanju umjetničkog obrta u Hrvatskoj prva od tema koju predstavljamo iz ciklusa.
Školovanje na Kraljevskoj provincijalnoj obrtnoj školi u Kölnu, koju završava 1864., uvelike je odredilo Bolléove interese kroz cijeli njegov život. Budući da nakon njezina završetka nije nastavio formalno obrazovanje, da nije završio ni politehniku ni Akademiju (znanje o arhitekturi nadopunio je u atelierima kölnskog arhitekta Heinricha Wiethasea i bečkog Freidricha Schmidta) umjetnički obrt ostat će mu u središtu interesa. Već za prvih putovanja po Njemačkoj krajem 1860-ih, pa po Italiji, sredinom 1870-ih, jasno je kako ga, pri pažljivom proučavanju starijih građevina, ponajprije interesiraju reprezentativni primjeri radova umjetničkog obrta.
Vrata, rezbarije vijenaca, kvake, detalje dekorativnog oslika, motive na podovima, pažljivo crta, češće negoli građevine u cjelini ili neke veće arhitektonske motive. I prvi njegovi samostalni projekti također su za predmete umjetničkog obrta. Bolléov rad na polju umjetničkog obrta ne bi bio moguć bez stalnih poticaja Ise Kršnjavoga. I Bolléovo doseljenje u Hrvatsku i utemeljenje najprije Obrtnog muzeja (1880.), a potom i škole (1882.) bili su dio programa ovoga prvog hrvatskog povjesničara umjetnosti usmjerenoga prema „obnovi”, odnosno unapređenju hrvatske umjetnosti.
Po uzoru na tada već slavne institucije poput Viktorijinog i Albertovog muzeja u Londonu i još više Austrijskog muzeja za umjetnost i industriju te njemu pridružene obrtne škole koje je osnovao Kršnjavijev profesor s bečkog sveučilišta Rudolf Eitelberger Kršnjavi, zahvaljujući tomu što je u Bolléu dobio dovoljno kvalitetan profesorski i ravnateljski kadar u Zagrebu utemeljuje slične institucije. Neraskidivo povezana u svojim počecima sa zagrebačkom katedralnom radionicom Obrtna škola obrazovala je cijeli niz vještih klesara, stolara, pa i budućih slikara i kipara koji će u samo nekoliko godina unijeti izuzetno visoku razinu kvalitete u sve segmente svakodnevnog života Zagreba.
View this post on Instagram
Gotovo sve crkve i javne zgrade koje je gradio ili restaurirao Bollé je opremio namještajem izvedenim rukama zagrebačkih majstora. Uvozili su se najčešće samo oni predmeti koji se nisu mogli proizvesti u Hrvatskoj, poput velikih lustera ili vitraja. Osim s nastavnicima i učenicima Obrtne škole Bollé je učestalo surađivao i sa starijim zagrebačkim obrtnicima, poput zlatarske radionice Bulvan i Pečak ili stolara Eduarda (Slavoljuba) Wagmeistera, te drugim radionicama, od kojih osobito treba istaći radionicu Sestara milosrdnica u Frankopanskoj koja će izvesti brojne tekstilne predmete, ponajprije svečane zastave za institucije u Hrvatskoj pa i svijetu. Nakon niza godina rada u iznajmljenim prostorima po Bolléovom projektu podignuta je zgrada Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt (1887.-1891.). U njoj će ovaj arhitekt imati svoju glavnu radionicu, poluprivatni ured u kojemu će projektirati za brojne naručitelje po Hrvatskoj. Atrij i knjižnica muzeja ostaju do danas jedno od najboljih svjedočanstava visoke kvalitete rada zagrebačkih majstora Bolléova kruga.
Tekst preuzet iz kataloga koji je tiskan uz izložbu “Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole” , temeljen na radu prof. dr. sc. Dragana Damjanovića, autora koncepcije izložbe.Fotografije: Mario Krištofić