Aleksandar Rodčenko: revolucija u fotografiji /17.6./

Generator umjetnosti

Muzej za umjetnost i obrt s ponosom najavljuje izložbu „Aleksandar Rodčenko: revolucija u fotografiji“ koja će biti otvorena 17. lipnja 2019. godine u sklopu Dana Moskve u Zagrebu. Velika izložba jednog od najznačajnijih fotografa, ali i umjetnika uopće, ruske avangarde organizirana je u suradnji s Multimedia Art Museum u Moskvi i po prvi put hrvatskoj publici donosi dvjestotinjak remek-djela Aleksandra Rodčenka.

Ruska avangarda dvadesetog stoljeća jedinstven je fenomen, ne samo ruske, već i svjetske kulture. Nevjerojatna kreativna energija koju su akumulirali umjetnici ovog velikog vremena još uvijek pruža inspiraciju umjetničkoj kulturi danas, kao i svima koji su se bavili umjetnosti stvaranom tijekom secesije u Rusiji. Aleksandar Rodčenko nedvojbeno je jedan od glavnih generatora kreativnih ideja i duhovne aure vremena uopće. Slikarstvo, dizajn, kazalište, film, tipografija i fotografija, sva područja istraživanja moćnog talenta ovog snažnog, naočitog umjetnika, transformirana su radikalno otvarajući nove puteve razvijanja.

Rane 1920e bile su “prijelazno razdoblje”, prema riječima Viktora Shklovskog, jednog od najboljih kritičara i teoretičara tog vremena, period kada, iako kratko, prolazno, je postojala rezonanca između umjetničkog i društvenog eksperimenta. Upravo u ovo vrijeme, točnije 1924. godine, na fotografsku scenu stupa Aleksandar Rodčenko, već etabliran umjetnik, sa sloganom “naša dužnost je eksperimentirati” kao centralnom misli vodiljom svoje estetike. Rezultat ovog utjecaja je fundamentalna promjena poimanja fotografije i uloge fotografa, uvodeći konceptualno razmišljanje. Umjesto kao refleksija stvarnosti, fotografija postaje poligon za vizualno predstavljanje dinamičnih intelektualnih konstrukcija.

Rodčenko je uveo ideologiju konstruktivizma u fotografiju te razvio metode i alate za njezinu primjenu. Metode koje je otkrio brzo su se raširile pa su ih tako koristili učenici i istomišljenici, ali i estetski i politički neprijatelji. Upotreba „Rodčenkove metode“, koja je uključivala dijagonalnu kompoziciju, koju je prvi uveo, kao i skraćivanje i druge alate, ipak nije garantirala umjetničku dimenziju djela. Rodčenkove metode kao fotografa bile su osporavane, ne samo i ne toliko zbog formalnih metoda zbog kojih je bio oštro ktizirizan, već zbog dubokih karakteristika romantiza koje su kod njega bile očito već u studentskim danima. Dovoljno se prisjetiti iluzornih pisama koje je pisao Varvari Stepanovoj u prvim godinama poznanstva. Ovaj romantični element, čije korijene možemo pronaći u njegovu djetinjstvu koje je proveo u zapozorju kazališta gdje mu je otac radio, transformiran je u snažno utopijsko razmišljanje Rodčenka konstruktivista, koji je vjerovao u mogućnost pozitivne promjene svijeta i čovječanstva.

Tijekom 1920-ih godina, Rodčenko je u svakoj novoj fotografskoj seriji postavljao nove zadatke i producirao manifeste o mogućem stanju života i fotografije nakon transformacije umjetničkim principom konstruktivizma. 1930-ih godina, pogotovo pri njihovu kraju, iscrpljen kritikom i napadima, pokušao je analizirati život i umjetničke prakse (svoje također), čija je evolucija najviše determinirana estetikom socijalnog realizma. Zanimljivo, u cijeloj povijesti ruske fotografije prve polovice dvadesetog stoljeća, Aleksandar Rodčenko je jedina osoba, zahvaljujući objavljenim člancima i dnevnicima, koja je ostavila jedinstvene spise – umjetničke refleksije fotografa-mislioca koji je svjedočio povijesnim kataklizmama, koje su u njemu potaknule tragičan konflikt između svjesnih premisa i podsvjesnog poriva za stvaranjem.

Umoran od konstantnih revolucionarnih transformacija koje su oblikovale stvarnost udaljenu od ideala koji su inspirirali njegov rani period kreativnosti, zapisao je u svoj dnevnik 12. veljače 1943. godine: „Umjetnost je na usluzi ljudima, ali ljudi su vođeni Bog zna gdje. Ja želim voditi ljude k umjetnosti, ne koristiti umjetnost da i vodim negdje. Jesam li rođen prerano ili prekasno? Umjetnost mora biti odvojena od politike…“

U posljednjim godinama svog života, usprkos izdaji od strane prijatelja i učenika, onemogućavanju prava na rad, zarađivanje ili sudjelovanje u izložbama, izbacivanju iz Saveza umjetnika i lošem zdravlju, Rodčenko je bio sretan čovjek. Imao je obitelj: prijateljicu i suborkinju Varvaru Stepanovu, kći Varvaru Rodčenko, njezinog supruga Nikolaia Lavrentieva te unuka Aleksandara Lavrentieva s obitelji. Bili su mala, ali vrlo povezana obitelji puna kreativne energije. Da nije bilo ove obitelji, prvi muzej fitigrafije u Rusiji, Kuća fotografije u Moskvi, možda nikad ne bi bio utemeljen. U Rodčenkovoj kući, zajedno s Rodčenkovom obitelji, otkrili smo i proučavali povijest ruske fotografije, koja bi bila nezamisliva bez Aleksandra Mihailoviča Rodčenka.

Olga Sviblova

Odgovori