Aleksandar Rodčenko: revolucija u fotografiji /17.6./

Generator umjetnosti

Muzej za umjetnost i obrt s ponosom najavljuje izložbu „Aleksandar Rodčenko: revolucija u fotografiji“ koja će biti otvorena 17. lipnja 2019. godine. Velika izložba jednog od najznačajnijih fotografa ruske avangarde, ali i umjetnika uopće, organizirana je u suradnji s Multimedia Art Museum-om u Moskvi i po prvi put hrvatskoj publici predstavlja više od 150 remek-djela Aleksandra Rodčenka.

Ruska avangarda dvadesetog stoljeća jedinstven je fenomen ne samo za rusku nego i za svjetsku kulturu. Nevjerojatna kreativna energija koju su akumulirali umjetnici tog velikog doba i danas pruža inspiraciju umjetnicima kao i svima koji se bave umjetnošću ruske secesije. Aleksandar Rodčenko nedvojbeno je jedan od glavnih pokretača kreativnih ideja i nositelj duhovne aure vremena. Slikarstvo, dizajn, kazalište, film, tipografija i fotografija, područja su koje je radikalno transformirao moćan talent tog snažnog i naočitog čovjeka, i otvorio im nove putove razvoja.

Rane 1920-e godine, bile su, prema riječima Viktora Šklovskog, jednog od najvažnijih kritičara i teoretičara toga vremena, „prijelazno razdoblje“, vrijeme u kojem je, premda nakratko, uspostavljen odnos između umjetničkog i društvenog eksperimenta. Upravo u to vrijeme, točnije 1924. godine, na fotografsku scenu stupa tada već etablirani umjetnik Aleksandar Rodčenko sa sloganom “naša dužnost je eksperimentirati” kao mišlju vodiljom svoje estetike[1]. Posljedica tog utjecaja je temeljna promjena poimanja prirode fotografskog medija kao i uloge fotografa. U fotografiju se uvodi konceptualno razmišljanje. Umjesto odraza stvarnosti, fotografija postaje sredstvom vizualnog predstavljanja  dinamičnih intelektualnih konstrukcija.


[1] Александр Родченко. Опыты для будущего. М., 1996. С. 199–200; Aleksander Rodchenko. Experiments for the Future. New York, MoMA, 2005.

Rodčenko je uveo ideale konstruktivizma u fotografiju te razvio postupke i alate za njihovu primjenu. Njegove metode širile su se brzo, koristili su ih učenici i njegovi istomišljenici, ali i estetski i politički rivali „Rodčenkova metoda“ – uključivala je dijagonalnu kompoziciju, koju je on popularizirao, perspektivna skraćenja i slične postupke. No, sama njezina primjena nije garantirala umjetničku dimenziju rada. Rodčenkove fotografske metode bile su i osporavane, ne samo i ne toliko zbog formalnih elemenata zbog kojih je bio oštro kritiziran, već i zbog romantičarskih značajki koje je njegov rad imao  već u studentskim danima. Dovoljno je prisjetiti se izmišljenog sadržaja pisama koje je slao Varvari Stepanovoj u prvim godinama poznanstva. Takvo romantično shvaćanje, koje mu je usađeno u djetinjstvu provedenom iza pozornice kazališta u kojem mu je radio otac, transformirano je u snažan utopistički stav Rodčenka kao konstruktivista, koji je vjerovao u mogućnost pozitivne promjene svijeta i čovječanstva.

U razdoblju 1920-ih godina, Rodčenko je svakom sljedećom fotografskom serijom postavljao nove zadatke te pisao manifeste o tome kakvi bi fotografija i život trebali biti nakon transformacije prema konstruktivističkim umjetničkim načelima. Iscrpljen kritikom i osudama tijekom, a naročito krajem 1930-ih godina, pokušao je analizirati život i umjetničke prakse, uključujući i svoje, čiji je razvoj u najvećoj mjeri odredila estetika socijalnog realizma. Zanimljivo je, kako je u cijeloj povijesti ruske fotografije prve polovice dvadesetog stoljeća, Aleksandar Rodčenko jedina osoba, koja je zahvaljujući objavljenim člancima i dnevnicima, ostavila jedinstvena svjedočanstva, umjetničke refleksije fotografa-mislioca koji je svjedočio povijesnim kataklizmama, koje su u njemu potaknule tragičan sukob između svjesnih pretpostavki i podsvjesnog poriva za stvaranjem.

Umoran od učestalih revolucionarnih promjena koje su proizvele stvarnost daleko od ideala koji su inspirirali njegovo rano umjetničko razdoblje, zapisao je u svoj dnevnik 12. veljače 1943. godine: „Umjetnost treba biti u službi čovjeka, međutim ljudi su vođeni bog zna kamo. Ja želim voditi ljude k umjetnosti, a ne koristiti umjetnost kao sredstvo da ih odvedem negdje drugdje. Jesam li rođen prerano ili prekasno? Umjetnost mora biti odvojena od politike…“[1].

U posljednjim godinama svoga života, izdan od prijatelja i učenika, usprkos oduzetom pravu na rad i zarađivanje ili sudjelovanje na izložbama, izbačen iz Saveza umjetnika i vrlo lošeg zdravlja, Rodčenko je bio sretan čovjek. Imao je obitelj: prijateljicu i suborkinju Varvaru Stepanovu, kćer Varvaru Rodčenko, njezinog supruga Nikolaia Lavrentieva te unuka Aleksandra Lavrentieva s obitelji. Bili su mala, ali vrlo povezana obitelj puna kreativne energije. Da nije bilo te obitelji, prvi muzej fotografije u Rusiji, Kuća fotografije u Moskvi, možda nikad ne bi bio utemeljen. U Rodčenkovoj kući, zajedno s Rodčenkovom obitelji, otkrili smo i proučavali povijest ruske fotografije, koja bi bila nezamisliva bez Aleksandra Mihailoviča Rodčenka.

Olga Sviblova


[1] Ibid

Olga Sviblova

Odgovori