Tiepolo i suvremenici / Tekstovi studenata FFZG

Giambattista Tiepolo u Madridu

Jelena Vrbančić

Giambattista Tiepolo je svoju europsku karijeru nastavio u Madridu, gdje ga je pozvao kralj Karlo III. u prosincu 1761. godine, budući da je Tiepolo bio jedini slikar koji je mogao provesti u djelo zahtjevan plan oslika svoda Prijestolne dvorane, jedne od najvažnijih ceremonijalnih prostorija nove Kraljevske palače. Tiepolo je u Madrid došao u lipnju 1762. godine, a pratili su ga sinovi Giandomenico i Lorenzo kao pomoćnici na izradi oslika. Nažalost, nisu sačuvani dokumenti u kojima se navodi tema oslika Prijestolne dvorane, ali postoji mogućnost da je Tiepolo pripremne skice, koje je izradio uz pomoć radionice, ponio sa sobom iz Venecije. Prikaz se općenito naziva Slava Španjolske monarhije te prikazuje alegorijski trijumf Španjolske u Americi i diljem svijeta, s alegorijskim prikazima kontinenata. Pretpostavlja se da program oslika Prijestolne dvorane predstavlja sliku moderne prosvijetljene monarhije. 

... prikaži više ...

Nakon što je, uz pomoć sinova, 1764. godine dovršio oslik Prijestolne dvorane, od Tiepola su naručeni oslici svodova još dvije prostorije. Prvo je oslikao svod kraljičinog predsoblja s prikazom Apoteoze Španjolske monarhije. Na svodu je prikazana alegorijska ženska figura Španjolske okružena simbolima pokrajina – lavovi koji simboliziraju provinciju León, starica pored dvoraca kao simbol Kastilje, te Herkul, tradicionalni zaštitnik Španjolske, sa stupom koji simbolizira Gibraltar.

Treća i posljednja narudžba u palači bio je oslik stražarske sobe s prikazom apoteoze rimskog mitološkog junaka Eneje, za koji su također sačuvane pripremne skice. Eneju na oblaku na nebo nose leteći putti u pratnji jedne od Venerinih golubica. Pod Enejinim nogama smještena je božica Pobjede s palminom granom u lijevoj ruci, a iza njega se nalaze alegorijski prikazi Vrline i Hrabrosti. Eneja gleda prema svojoj majci, božici Veneri koja je prikazana kako sjedi na najvišem i najsjajnijem oblaku, flankirana Kupidom i dvjema gracijama. Venera drži kacigu koju je, na njezin zahtjev, izradio Vulkan, kako bi ju predala svome sinu na ulazu u Hram besmrtnosti.

Tekst je pripremljen za izlaganje Sinovi, učenici, suradnici, sljedbenici: slikarske radionice u Veneciji XVIII. stoljeća održano u Muzeju za umjetnost i obrt 9. svibnja 2017.

 

Literatura

Ivan Gaskell, Margaret S. Winthrop, »Recent Curatorial Research: Tiepolo in Madrid: The Fogg ‘Aeneas’ Sketch Investigated«, u: Harvard University Art Museums Bulletin 1 (1992.), br. 2, str. 55-70

Adriano Mariuz, »Giambattista Tiepolo«, u: The glory of Venice. Art in the eighteenth century, katalog izložbe (London, Royal Academy of Arts, 1994. / Washington, National Gallery of Art, 1995.), (ur.) Jane Martineau i Andrew Robinson, New Haven & London: Yale University Press, 1994., str. 171-217

Jakob Rosenberg, »An Oil Sketch by G. B. Tiepolo for the Aeneas Ceiling in Madrid«, u: Bulletin of the Fogg Art Museum 11 (1950), br. 2, str. 53-61

prikaži manje

Tiepolo u Würzburgu

Sanja Delić

Tiepolov boravak u Würzburgu (12. prosinca 1750. – 8. studenog 1753.) označio je prekretnicu u njegovoj karijeri kao slikara djela monumentalnih razmjera. U Rezidenciju u Würzburgu u Bavarskoj, izgrađenu za nadbiskupa i vojvodu Carla Philippa von Greiffenklaua, Tiepolo stiže u prosincu 1750. godine, nakon višemjesečnih pregovora i u pratnji dvojice sinova, 23-godišnjeg Giandomenica i 14-godišnjeg Lorenza. Zadržavši se ondje do studenoga 1753. godine, njegova je radionica, jedna od najplodnijih i najvještijih ikada, izvela vrhunske zidne oslike, koji čine krunu Tiepolove veoma uspješne karijere.

... prikaži više ...

Prvotni dogovor vojvode i slikara bio je oslikavanje Velike dvorane, po već postojećem detaljnom programu, a koja je naziv Kaisersaal dobila tek nakon dovršetka Tiepolovih freski. Zbog velikog zanimanja vojvode i njegovih čestih posjeta radionici, ostvarena je aktivna suradnja između slikara i naručitelja, koji je, oduševljen Tiepolovim radom, predložio i oslikavanje stropa monumentalnog stubišta palače. Svrha zamišljenog programa oslika Velike dvorane bila je isticanje povezanosti Crkve i države pa stoga freske veličaju događaje iz života Friedricha Barbarosse, srednjovjekovnog vladara i pretka tadašnjeg vojvode. Svodna freska prikazuje Apolona koji dovodi i predstavlja Barbarossi njegovu nevjestu, Beatricu od Burgundije, a svojom složenošću, koloritom i harmonijom nadmašuje sve Tiepolove dotadašnje radove te vrste.

Na dva zidna oslika nastavljaju se prikazi iz njemačke srednjovjekovne povijesti – Vjenčanje Barbarosse i Investitura biskupa Harolda, a otkrivaju ih anđeli podižući zavjese izvedene od štuka. Na dijelovima stropa među štuko dekoracijama nalaze se figure putta, a u pandativima stropa smješteni su prikazi kršćanskih vrlina, vojnika i viteza na kojima je vidljiv i rad Tiepolova sina Giandomenica, koji je oslikao i četiri nadvratnika ove sobe.

Veći izazov od oslika Velike dvorane, zapravo najveći zadatak do tada postavljen pred Tiepola, bio je oslik svoda velikog stubišta, dimenzija 32 × 18 m, a koji se zbog svoje složenosti smatra ikonografskom enciklopedijom razdoblja prosvjetiteljstva. Na njemu je izveo alegorije kontinenta, kao četiri strane tada poznatog svijeta, veličajući ih i stavljajući iznad njih grupu bogova i mitoloških likova. Tiepolo se oslonio na već utvrđenu ikonografiju prikaza kontinenata, ali su ipak vidljiva i odstupanja od uvriježenog načina prikaza takvih alegorija jer su njegov drugi izvor inspiracije bile tada veoma popularne knjige s putovanja, zbog čega primjerice Ameriku prikazuje kao stanište krokodila i kanibala, što je bio opis tog kontinenta iz jednog tiskanog djela te vrste.

U središtu oslika svoda stubišta je Apolon koji s različitim božanstvima i alegorijskim figurama slavi vojvodu von Greiffenklaua, dok su kontinenti postavljeni iznad vijenca i raspoređeni na četiri strane svoda te je kroz njih dan pregled ljudskih rasa, odjeće, flore i faune. Europa je prikazana je kao bogato odjevena žena kojoj se klanjaju Znanost i Umjetnost, Azija sa turbanom, Afrika kao predstavnica crne rase te Amerika također tamnoputa. U prednjem prostornom pojasu, ispod Europe, Tiepolo je naslikao neformalan portret Balthasara Neumanna, arhitekta palače, a uključio je i autoportret te portret sina Giandomenica.

Oslik započinje iznad vijenca, na blago zaobljenom stropu te postavlja likove iznad drugog naslikanog vijenca, što u kombinaciji s figurama u štuku otežava razlikovanje naslikanih i stvarnih elemenata. Likove je organizirao u harmonične skupine, a dnevnim svjetlom ujedinio je oslik i ostvario bogatu tonsku vrijednost svih sjenki, čime figure lišava osjećaja težine i postiže atmosferu eteričnosti. Paleta boja je nešto hladnija, dok slikanje snažnim potezima i ovom osliku daje intenzitet, bujnost i svježinu karakteristične za njegove freske.

Tijekom boravka u Würzburgu, u razdobljima kada je zbog vremenskih uvjeta bilo nemoguće raditi na freskama, Tiepolo je naslikao i brojna djela na platnu, poput prikaza Rinalda i Armide s literarnom podlogom u djelu Torquata Tassa Oslobođeni Jeruzalem.

Iza Tiepolove radionice ostale su brojne skice u ulju i crteži pripremnih kompozicijskih studija iz kojih je vidljiva detaljnost kojom je pristupao radu, kao i brojni crteži izrađivani nakon nakon dovršenja oslika, a koji su služili radionici kao preporuka za buduće projekte i radove. Skupina njegovih učenika ostala je u gradu i nastavila raditi po njegovu učenju, ali Tiepolov utjecaj nije ostao samo unutar granica Würzburga – proširio se cijelom južnom Njemačkom i Austrijom, gdje je njegov slikarski izraz doživio veoma kreativan razvoj.

Tekst je pripremljen za izlaganje Sinovi, učenici, suradnici, sljedbenici: slikarske radionice u Veneciji XVIII. stoljeća održano u Muzeju za umjetnost i obrt 9. svibnja 2017.

 

Literatura

Mark Ashton, »Allegory, Fact, and Meaning in Giambattista Tiepolo’s Four Continents in Würzburg«, u: The Art Bulletin 60 (1978.), str. 109-125.

Keith Christiansen, »Würzburg: Tiepolo«, u: The Burlington Magazine 138 (1996.), str. 476-479

Adriano Mariuz, »Giambattista Tiepolo«, u: The glory of Venice. Art in the eighteenth century, katalog izložbe (London, Royal Academy of Arts, 1994. / Washington, National Gallery of Art, 1995.), (ur.) Jane Martineau i Andrew Robinson, New Haven & London: Yale University Press, 1994., str. 171-217

Antonio Morassi, G. B. Tiepolo: his life and work, London: Phaidon Press, 1955.

Rudolf Wittkower, Art and architecture in Italy: 1600 to 1750, III: Late Baroque and Rococo, 6. izd., New Haven, London: Yale University Press, 1999.

prikaži manje

Obrazovanje umjetnika u Veneciji

Lorena Kovačić

Premda je zanimanje slikara u Veneciji bilo iznimno cijenjeno tijekom renesansnoga i baroknoga razdoblja, obrazovanje umjetnika je dobilo formalni karakter tek 1750. godine osnutkom venecijanske Akademije lijepih umjetnosti. U ranijim se stoljećima slikarsko umijeće prenosilo s generacije na generaciju unutar majstorskih radionica, u kojima se vještina stjecala kopiranjem uspješnih kompozicija (u Tiepolovoj radionici tako je nastalo djelo Krunjenje trnovom krunom prisutno na izložbi Barokni sjaj Venecije: Tiepolo i suvremenici), skiciranjem antičkih i suvremenih skulptura te crtežima prema živome modelu.

... prikaži više ...

Poznato je, primjerice, da se Jacopo Tintoretto za rješenja anatomije i impostacije likova na svojim djelima koristio različitim metodama – izrađivanjem modela od voska i proučavanjem muskulature mrtvaca, a tijekom izrade nažalost uništene slike s prikazom Lepantske bitke za Duždevu palaču unajmio je cijelu skupinu ljudi koji su mu pozirali kao modeli. Brojni sačuvani Tintorettovi crteži svjedoče o važnosti proučavanja akta i slikanja prema živome modelu, a tu je praksu nastavio i njegov sin Domenico, također slikar. Domenico Tintoretto je nakon njegove smrti želio ostaviti očevu kuću i atelje sa svim crtežima i modelima koje je imao njegov otac slikarima, kako bi se u njoj osnovala akademija otvorena svima koji žele učiti, no ta se njegova želja nažalost nije ostvarila.

Iako je Akademija osnovana tek 1750. godine, u Veneciji je od 1536. postojala Scuola di San Luca, jedna od mnogobrojnih venecijanskih »malih« bratovština koja je okupljala slikare, i kojoj je venecijanski slikar Vincenzo Catena oporučno ostavio znatnu količinu novca kako bi kupila nekretninu u kojoj bi se slikari mogli sastajati. O načinima poduke u slikarskim radionicama prve polovice XVII. stoljeća svjedoči i serija crteža Regole per imparar à disegnar i corpi humani koje je za vježbu umjetnika pripremio Jacopo Palma mlađi, vodeći slikar u Veneciji na prijelazu XVI. u XVII. stoljeće, a u bakroreze ih je prenio Giacomo Franco. Takve su likovne mape služile kako bi slikari savladali crtanje različitih rješenja dijelova anatomije, fizionomija, prikaze najrazličitijih ljudskih osjećaja i položaja tijela. U XVII. stoljeću u sjedištu bratovštine slikara sastajala se takozvana Accademia di nudo, odnosno škola slikanja akta. Škole aktova, odnosno Scuole di nudo, bile su česte u ateljeima i radionicama venecijanskih slikara. Prikaz jedne od njih sačuvan je i na jednom ranom crtežu Giambattiste Tiepola u privatnoj zbirci, datiranom između 1716. i 1718. godine, kada je Tiepolo imao oko dvadeset godina.

Djelo malih dimenzija Aleksandar i Kampaspe u Apelovom ateljeu s prikazom slikara pri radu može se smatrati Tiepolovim osobnim manifestom, iskazom vještine koju je savladao u vrijeme nastanka slike, izvedene s nepunih trideset godina. Potpuno svjesan vlastitoga talenta, Tiepolo prikazuje sebe u ulozi Apela, najslavnijega slikara antičkoga svijeta. Kao model za Aleksandrovu lijepu ljubavnicu Tiepolo je odabrao svoju suprugu Ceciliju Guardi, sestru slikara Antonija i Francesca Guardija koju je oženio 1719. godine, a čije su crte lice usporedive s kasnijim portretom njihova sina Lorenza. Iza štafelaja pred kojim sjedi slikar prikazana su dva velika platna čije se kompozicije temelje na Tiepolovim vlastitim slikama, a maltezer i sluga crnac su također elementi iz Tiepolove svakodnevice. Slikarov je atelje prikazan kao mjesto gdje se susreću povijest i sadašnjost, gdje se isprepliću mašta i promatranje stvarnoga, spajaju antička povijest i svakodnevni život.

 

Tekst je pripremljen za izlaganje Sinovi, učenici, suradnici, sljedbenici: slikarske radionice u Veneciji XVIII. stoljeća održano u Muzeju za umjetnost i obrt 9. svibnja 2017.

Literatura

Adriano Mariuz, »Giambattista Tiepolo«, u: The glory of Venice. Art in the eighteenth century, katalog izložbe (London, Royal Academy of Arts, 1994. / Washington, National Gallery of Art, 1995.), (ur.) Jane Martineau i Andrew Robinson, New Haven & London: Yale University Press, 1994., str. 171-217

Antonio Morassi, »A ‘Scuola del Nudo’ by Tiepolo«, u: Master Drawings 9, br. 1 (1971.), str. 43-50, 91-95

Alessio Pasian, »La Scuola del Nudo: dagli studi dei pittori alle sale dell’Accademia«, u: L’Accademia di Belle Arti di Venezia. Il Settecento, (ur.) Giuseppe Pavanello, Crocetta del Montello: Antiga Edizioni, 2015., str. 287-309

prikaži manje

Tiepolo i tradicija venecijanskoga slikarstva XVI. stoljeća

Lucija Burić

U povijesti umjetnosti iznimno je čest slučaj ugledanja velikih umjetnika na svoje uspješne prethodnike, a odličan primjer inspiracije starijim uzorima je Giambattista Tiepolo (Venecija, 1696. – Madrid, 1770.). Nakon blagog zatišja inventivnosti baroknog perioda i odmicanja od slikarskih izraza umjetnika XVI. stoljeća, slikari se u Veneciji počinju vraćati tipičnim rješenjima razdoblja kada je venecijanska umjetnost bila na svom vrhuncu, XVI. stoljeću, pronalazeći uzore u trima najreprezentativnijim slikarima venecijanske renesanse, Tizianu, Veroneseu i Tintorettu. Jedna od prvih narudžbi koju Tiepolo dobiva na početku svoje karijere u tridesetim godinama XVIII. stoljeća je prikaz Mučeništva sv. Bartolomeja, dio ciklusa od dvanaest slika s prikazima iz života dvanaestorice apostola i njihovih mučeništva za crkvu San Stae u Veneciji. Tiepolovo djelo nastaje istovremeno s djelom za isti ciklus njegova učitelja Gregorija Lazzarinija, ali i njegova tadašnjeg uzora Giambattiste Piazzette (Venecija, 1683. – Venecija, 1754.), od čijeg se utjecaja odmiče već idućeg desetljeća što je vidljivo u velikoj oltarnoj pali Bezgrješnoga Začeća za crkvu Santa Maria in Aracoeli u Vicenzi koja je dio zbirke Palazzo Chiericati te je izložena na izložbi Barokni sjaj Venecije: Tiepolo i suvremenici.

... prikaži više ...

Na stilskim temeljima koje je postavio Sebastiano Ricci (Belluno, 1659. – Venecija, 1734.), Tiepolo postaje predstavnik chiarističke struje slikarstva, pokreta koji za svoj uzor uzima slikarski izraz Paola Veronesea (Verona, 1528. – Venecija, 1588.), njegov odnos prema svjetlu i boji, arhitektonsku scenografiju u kompoziciji, kao i elemente tipologije likova, impostacija i motiva, poput simbolične i tipično venecijanske raskošne tkanine na ženskim likovima. Nakon Riccijeve smrti, Tiepolo je preuzeo svojevrsni dijalog s Veroneseovom manierom – njegova djela ispunjavaju potrebu za »novim Veroneseom«. U slikarstvu Venecije XVIII. stoljeća, kao i drugdje, postojao je određeni repertoar modela i uzora koji se sastojao od slavnih djela starijih umjetnika, pogotovo onih XVI. stoljeća. Slikarski narativ je kod Tiepola, kao i kod većine njegovih suvremenika, ovisio o  poznavanju već postojećih tematskih motiva te se, osim Veroneseovih stilskih karakteristika, često u Tiepolovim slikama vidi i svjesno izravno preuzimanje njegove kompozicije i  »koreografije« figura (primjerice Pronalazak Mojsija, Veronese oko 1570.-75. / Tiepolo oko 1740.; Otmica Europe, Veronese oko 1578. / Tiepolo oko 1743.). Na taj način Tiepolo uspješno spaja dva ključna razdoblja venecijanskog slikarstva – Cinquecento i Settecento, pritom obogaćujući svoj slikarski izraz elegancijom rokokoa primjerenom XVIII. stoljeću.

Međutim, uz prisustvo brojnih sličnosti, vidljive su i suprotnosti u slikarskim izrazima dvojice slikara kao što su očita stilska razlika i neporecivi utjecaji suvremenika. To je posebice primjetno u drugačijim pristupima prikazivanju mučeništva svetaca. Na primjer, ako usporedimo Veroneseovo djelo Mučeništvo i posljednja pričest sv. Lucije (oko 1582.) i Tiepolovo Mučeništvo sv. Agate (oko 1755.) preneseno u medij grafike vještinom njegova sina Giandomenica u grafičkom listu izloženom na izložbi Barokni sjaj Venecije: Tiepolo i suvremenici, zamijetit ćemo da prva slika u visokorenesansnom duhu tragične scene prikazuje uvijek smirenije i staloženije u odnosu na Tiepolovu teatralnu sentimentalnost rokokoa.

Tiepolo svoju karijeru gradi na temeljima tradicije venecijanskog slikarstva tzv. zlatnog razdoblja, te iako se njegov slikarski izraz po mnogim odlikama bitno razlikuje od onog venecijanskih majstora XVI. stoljeća, što je i očekivana posljedica vremenske udaljenosti ovih stilova, upravo je spomenuta neoveronezijanska osnova ono što pomaže Tiepolu da se afirmira na internacionalnom tržištu i postane predstavnikom posljednje velike epohe venecijanskog slikarstva.

Tekst je pripremljen za izlaganje Sinovi, učenici, suradnici, sljedbenici: slikarske radionice u Veneciji XVIII. stoljeća održano u Muzeju za umjetnost i obrt 9. svibnja 2017.

 

Literatura

Svetlana Alpers, Michael Baxandall, Tiepolo and the Pictorial Intelligence, London: Yale University Press, 1996.

I colori della seduzione. Giambattista Tiepolo & Paolo Veronese, katalog izložbe (Castello di Udine, 2012./2013.), (ur.) Linda Borean, William L. Barcham, Udine: Civici Musei, 2012.

Michael Levey, Painting in Eighteenth-century Venice, London: Yale University Press, 1996.

Terisio Pignatti, »Tiepolo’s Revival of the Venetian Golden Age«, u: Bulletin of the American Academy of Arts and Sciences, Vol. 46, No. 6 (1993.), str. 31-39

prikaži manje

Renesansni dom Baroknog sjaja Venecije: Palazzo Chiericati u Vicenzi

Brigita Siništaj

Djela izložena na izložbi Barokni sjaj Venecije: Tiepolo i suvremenici dio su zbirke Musei Civici u Vicenzi, smještenoj u palači Chiericati, remek-djelu renesansne arhitekture XVI. stoljeća. Palazzo Chiericati prvo je zrelo ostvarenje Andree Palladia (Padova, 1508. – Vicenza, 1580.), jednog od najpoznatijih i najutjecajnijih arhitekata visoke renesanse u Italiji. Palladio nije bio samo arhitekt »praktičar«, nego i značajan teoretičar koji je svoja iskustva i poglede na antičku i renesansnu arhitekturu izrazio i u tiskanom obliku, prvenstveno u traktatu Četiri knjige o arhitekturi (I quattro libri dell’architettura) prvi put objavljenom 1570. godine u Veneciji. Njegovo poznavanje kamenoklesarskog zanata je odigralo važnu ulogu u njegovim projektima: upravo detaljnost u izvedbi ukrasnih arhitektonskih elemenata na pročeljima građevina odaje uspješan spoj dvaju polja koja je Palladio obuhvatio u svojim projektima.

... prikaži više ...

Projektom za Palazzo Chiericati Palladio uvodi novi tip reprezentativne stambene arhitekture, takozvanu palaču suburbanu koja označava spoj ladanjske i gradske arhitekture. Zemljište koje je naručitelj projekta Girolamo Chiericati posjedovao bilo je usko i izduženo te nije bilo primjereno za izgradnju privatne palače, pa time ni i u potpunosti iskoristivo. Zbog toga se Girolamo obratio gradskom vijeću Vicenze kako bi mu ustupilo dio prostora javnog trga, pod uvjetom da će ostati dostupan za javnu uporabu. Nakon odobrenja Chiericatijevog zahtjeva, Palladio kreće u promišljanje. Zadatak je bio iznimno zahtjevan: prvo je morao zadovoljiti uvjet da dio prizemlja ostane namijenjen javnosti, te uzeti u obzir da se u blizini palače nalazio stočni sajam i rijeka koja povremeno poplavljuje. Uz sve to, morao je imati na umu da gradi palaču za jednu plemićku obitelj koja mora biti reprezentativna kako dolikuje njihovom položaju.
Osnovni koncept palače jest ideja antičkog hrama, kako nagoviješta baza građevine, koja, osim što utjelovljuje antičke uzore i daje snažan osjećaj monumentalnosti, ima i svoju uistinu funkcionalnu karakteristiku – obranu od poplave. Prizemlje građevine za koje se Girolamo Chiericati obvezao da će biti otvoreno javnosti Palladio je cijelom dužinom rastvorio velikim monumentalnim stupovima dorskog reda koji doprinose snazi arhitektonske izvedbe, ali i ispunjavaju zahtjev rastvorenog i pristupačnog prostora. Da bi dodatno istaknuo naglasak na antičkom naslijeđu, Palladio u središnjoj osi građevine postavlja stepenište za pristup trijemu.
Za razliku od javnosti otvorenog trijema u prizemlju, gornja etaža predstavlja potpuno privatan prostor u kojem je Palladio isprepleo vlastite nove ideje i stare uzore. Središnju os građevine skoro je neprimjetno istaknuo u odnosu na bočne osi, ne remeteći niz arhitektonskih detalja i ritam jonskih stupova koji se u gornjoj etaži nastavljaju na stupove dorskoga reda u prizemlju. Kako bi dobio na prozračnosti i dematerijalizaciji arhitektonske cjeline, Palladio je potpuno rastvorio bočne strane palače prostranim trijemovima.
Smrću Girolama Chiericatija 1557. godine zaustavljena je gradnja palače, a njegov sin Valerio posvetio se uređenju unutarnjih prostora. Palača Chiericati dovršena je krajem XVII. stoljeća, većinom prema Palladijevom projektu, a Gradski muzej Vicenze u njoj je otvorio svoja vrata javnosti 1855. godine.

Tekst je pripremljen za izlaganje Barokni sjaj Tiepolova doba: Venecija i Vicenza u XVIII. stoljeću održano u Muzeju za umjetnost i obrt 27. travnja 2017.

Literatura
Caroline Constant, The Palladio Guide, 2. izd., New York: Princeton Architectural Press, 1993.
Damiana Lucia Paternò, »The Interpretation of Palladio’s Building Techniques: Palazzo Chiericati and the Restorations of the 19th Century«, u: Nuts & Bolts of Construction History. Culture, Technology and Society, sv. I, (ur.) Robert Carvais, André Guillerme, Valérie Nègre i Joël Sakarovitch, Pariz: Picard, 2012., str. 121-128
Kim Williams, Giovanni Giaconi, The Villas of Palladio, New York: Princeton Architectural Press, 2003.

prikaži manje

Tiepolo i plemstvo Vicenze: vila Loschi Zileri dal Verme (1734.), vila Cordellina (1743.) i vila Valmarana (1757.)

Marta Damjanović

Dekoracija unutrašnjosti vile Loschi Zileri dal Verme u blizini Vicenze prvi je Tiepolov slikarski zadatak za plemstvo Vicenze, izveden 1734. godine nakon obnove i proširenja starijeg zdanja koje je iste godine naručio tadašnji vlasnik Nicolò Loschi. Tiepolo je na osliku radio tri mjeseca, »može se reći danima i noćima bez predaha«, kako je sam istaknuo u jednom pismu prijatelju. U novoobnovljenoj vili Tiepolove zidne slike na zidovima stubišta i glavne dvorane dopunjuju impresivnu arhitekturu vile čiji je autor Francesco Muttoni. Oslici Giambattista Tiepola u vili Loschi Zileri dal Verme, smješteni u razvedene stucco okvire na zidovima i stropnim površinama, primjer su umjetnikova postupnog odmaka od mladenačkih slikarskih uzora poput Gregoria Lazzarinija, Giambattiste Piazzette i Sebastiana Riccija.

... prikaži više ...

U središnjem dijelu svoda glavne dvorane smještena je zidna slika Slava među kardinalnim vrlinama. Personifikacija Slave prikazana je kao žena odjevena u zlatni plašt, a u ruci drži zlatnu figuru koja predstavlja Istinu, dok anđeo s palminim grančicama trubom najavljuje njezin dolazak. U donjem dijelu prizora, ispod personifikacije Slave, prikazane su četiri kardinalne vrline: personifikacija Pravde s atributima mačem i vagom, personifikacija Jakosti u oklopu sa štitom, mačem i kacigom, personifikacija Umjerenosti s vrčem te personifikacija Razboritosti sa svojim atributima zmijom i zrcalom. U donjem desnom kutu je personifikacija Zla prikazana kako pada s neba zaslijepljena Slavom. Na bočnim zidovima dvorane prikazani su alegorijski prizori moralnog i poučnog karaktera: Bračni sklad, Poniznost istjeruje Ponos, Darežljivost dijeli darove i Vrlina kruni Čast. Na svodu stubišta Tiepolo je prikazao čestu temu u njegovom slikarskom opusu: Vrijeme otkriva Istinu i protjeruje Zavist, u ikonografskom rješenju srodnom djelu prisutnom na izložbi Barokni sjaj Venecije: Tiepolo i suvremenici. Središnja skupina s krilatim starcem kao personifikacijom Vremena i nagom Istinom polegnutom na oblake okružena je erotima, od kojih jedan drži pješčani sat kao simbol prolaznosti vremena. Tema je bila važna naručiteljima kao jasna poruka svima onima koji su sumnjali u njihovu pripadnost plemstvu, budući da im je titula dodijeljena samo pet godina ranije (1729.).

Slikovni materijal – Vila Loschi Zileri dal Verme

Desetak godina kasnije, 1743. godine, Giambattista Tiepolo je pozvan urediti središnji salon ili Dvoranu Časti u vili poznatoga venecijanskoga odvjetnika Carla Cordelline, koji je projekt svoje vile u mjestu Montecchio Maggiore kraj Vicenze 1735. godine povjerio venecijanskom arhitektu Giorgiu Massariju. U ovoj se vili Tiepolo okušao u prikazivanju scena iz rimske povijesti. U središnjem salonu naslikao je prizor Darijeva obitelj pred Aleksandrom Velikim, u kojem se ističe gesta milosrđa od strane Aleksandra koji daje slobodu obitelji poraženoga perzijskog vladara Darija. Na nasuprotnom zidu salona je oslik Scipionove velikodušnosti koji prikazuje rimskog vojskovođu Scipiona Afričkog koji odbija Alucijevu zaručnicu kao ratni plijen. Oba djela prikazuju velike vođe koji su milosrdni prema svojim zarobljenicima.

Slikovni materijal – Vila Cordellina i Tiepolovo slikarstvo u 1740-im

Krajem šestog desetljeća XVIII. stoljeća Tiepolo ponovno radi za vicentinske naručitelje: 1757. godine obitelj Valmarana, koja je vilu kupila 1720. godine, povjerava oslik predsoblja i četiri prostorije u prizemlju vile Giambattisti Tiepolu, dok je njegov sin Giandomenico autor oslika u gostinjskoj kući. Osim Giandomenica, na osliku vile Valmarana s Tiepolom radi i njegov stalni suradnik Girolamo Mengozzi Colonna, slikar specijaliziran za quadraturu (slikanu arhitekturu). U vili su prikazane su povijesne i mitološke scene nadahnute slavnim književnim djelima: Homerovom Ilijadom, Vergilijevom Eneidom, Bijesnim Orlandom Ludovica Ariosta i Oslobođenim Jeruzalemom Torquata Tassa. Jedna od najimpresivnijih scena cjelokupnog oslika smještena je u predvorju vile i prikazuje temu Žrtvovanja Ifigenije. Radnja se odvija ispod slikanog trijema u kojem je vještim perspektivnim skraćenjima i monumentalnom slikanom arhitekturom ostvarena iluzija nastavka slikanog prostora u stvarni prostor vile.

Slikovni materijal – Vila Valmarana ai Nani

Tekst je pripremljen za izlaganje Barokni sjaj Tiepolova doba: Venecija i Vicenza u XVIII. stoljeću održano u Muzeju za umjetnost i obrt 27. travnja 2017.

 

Literatura

Renato Cevese, Ville della provincia di Vicenza, 2. izd., Milano: Rusconi, 1980.

Adriano Mariuz, »Giambattista Tiepolo«, u: The glory of Venice. Art in the eighteenth century, katalog izložbe (London, Royal Academy of Arts, 1994. / Washington, National Gallery of Art, 1995.), (ur.) Jane Martineau i Andrew Robinson, New Haven & London: Yale University Press, 1994., str. 171-217

prikaži manje

Venecija u doba Tiepola

Tin Rajković

Venecija, koja je prema legendi osnovana 25. ožujka 421. godine za vrijeme velike seobe naroda i provale Vizigota u Italiju, tijekom svoje rane povijesti postupno je jačala, a kasnije, najviše zahvaljujući ulozi u križarskim ratovima, u XV. stoljeću doseže svoje »zlatno doba« obilježeno najvećim teritorijalnim opsegom Republike i statusom jedne od najvećih trgovačkih velesila Sredozemlja. No tijekom mukotrpnog razdoblja ratova s Osmanlijama koji ugrožavaju mletačke prekomorske posjede Venecijanska Republika od XVII. stoljeća počinje gubiti posjede u Grčkoj i Albaniji, a pojava snažne kuge rezultira još većom depopulacijom. Nekoć jake trgovačke veze sve više slabe, moć i bogatstvo nestaje, a nakon posljednjeg protuosmanskog rata 1716.-18. godine iscrpljena Republika dugo osjeća posljedice daljnjeg pada prometa i trgovine.

... prikaži više ...

Iako više nije predstavljala europsku velesilu, u XVIII. stoljeću Venecija je po svom kulturnom i umjetničkom životu bila jedno od glavnih odredišta europskih umjetnika i intelektualaca. U Veneciji je to doba kazališnih spektakala, ceremonija, opera, koncerata, kafana, književnih društava i karnevalskih događanja. U književnosti su u Tiepolovo doba djelovali značajni pisci poput Carla Goldonija (Venecija, 1707. – Pariz, 1793.) i Carla Gozzija (Venecija, 1720. – 1806.), a u glazbi velikani poput Antonija Vivaldija (Venecija, 1678. – Beč, 1741.) i Tomasa Giovannija Albinionia (Venecija, 1671. – 1751.).

Venecija je u to doba postala i grad slikara vedutista, od kojih su najznačajniji Antonio Canal zvan Canaletto (Venecija, 1697. – 1768.) koji iza svih tih maski karnevala i spektakala ovjekovječuje svakodnevni venecijanski život. No iako su vedute bile popularne, smatrane su estetski inferiornima u odnosu na izmišljene, maštovite kompozicije koje su venecijanskim naručiteljima nudili drugi Tiepolovi suvremenici.

Nakon eklektičnoga XVII. stoljeća, prvi slikar koji venecijanskom slikarstvu vraća sjaj svojom reinterpretacijom »zlatnog« XVI. stoljeća i koji otvara put veličanstvenoj manieri Tiepola i suvremenika jest Sebastiano Ricci (Belluno, 1659. – Venecija, 1734.). Ricci se školovao i radio izvan Venecije, u Rimu, Bologni i Parmi, te se pri povratku u Veneciju vraća tradiciji Cinquecenta po uzoru na velikoga Paola Veronesea (Verona, 1528. – Venecija, 1588.). Još za Riccijeva života – i u vrijeme Tiepolove mladosti – u venecijanskom slikarstvu se javljaju dvije slikarske struje. Prva struja je takozvani »patetični rokoko« Federica Benkovića i Giambattiste Piazzette temeljen na utjecajima emilijanske slikarske škole i jakom chiaroscuru, a druga struja je ona dekorativna, čiji je apsolutni prvak Giambattista Tiepolo (Venecija, 1696. – Madrid, 1770.).

Giambattista Tiepolo se svojom genijalnošću istaknuo čim stupa na venecijansku slikarsku scenu u drugom desetljeću XVIII. stoljeća. U njegovim se ranim djelima očituje utjecaj Piazzette i Benkovića kroz dramatiku snažnog chiaroscura, koji ipak neće biti karakteristika njegovih kasnijih djela. Vrlo rano se okušava i u dekorativnom zidnom slikarstvu, kada obitelj Baglioni 1719. godine od njega naručuje oslik velike primajuće dvorane obiteljske vile, gdje se Tiepolo iskazuje nevjerojatnim iluzionizmom koji ostavlja dojam kao da likovi stvarno lebde u prostoru i da ih promatrač može dotaknuti.

Venecijanska aristokracija ubrzo zamjećuje Tiepolovu sposobnost izvedbe raskošnih kompozicija i inventivnost koja ga je izdvajala od ostalih dekoratera i koja je smatrana najpoželjnijim elementom bilo kojeg umjetničkog djela toga doba. Tiepolo postaje poznat i po svom herojskom stilu koji je povijesnim okolnostima oslabljenoj Serenissimi bio prijeko potreban: pripadnici venecijanskog plemstva odlaze iz gradova u vile ukrašene veličanstvenim umjetničkim djelima, kako bi se kroz nostalgiju i sentiment prema prošloj slavi i moći Republike udaljili od stvarnih životnih problema.

Tekst je pripremljen za izlaganje Barokni sjaj Tiepolova doba: Venecija i Vicenza u XVIII. stoljeću održano u Muzeju za umjetnost i obrt 27. travnja 2017.

Literatura

Lovorka Čoralić, Kraljica mora s lagunarnih sprudova: povijest Mletačke Republike, Samobor: Meridijani, 2004.

Michael Levey, »Introduction to 18th-century Venetian art«, u: The glory of Venice. Art in the eighteenth century, katalog izložbe (London, Royal Academy of Arts, 1994. / Washington, National Gallery of Art, 1995.), (ur.) Jane Martineau i Andrew Robinson, New Haven & London: Yale University Press, 1994., str. 22-43

Adriano Mariuz, »Giambattista Tiepolo«, u: The glory of Venice. Art in the eighteenth century, katalog izložbe (London, Royal Academy of Arts, 1994. / Washington, National Gallery of Art, 1995.), (ur.) Jane Martineau i Andrew Robinson, New Haven & London: Yale University Press, 1994., str. 171-217

Filippo Pedrocco, The Art of Venice: from its Origins to 1797, Firenca: Scala, 2002.

prikaži manje

 

 

 

Odgovori