Važan element u uređenju interijera 18. stoljeća novi su tipovi namještaja: komoda i njezine izvedenice. Izložena komoda izrađena u Lombardiji krajem 17. st. ima karakterističnu lomljenu prednju stranu s intarziranim dekorativnim motivima poluležećih figura s detaljima od bjelokosti.
Komoda-sekreter razigrane valovite obrisne linije i intarziranih bordura s motivima rombova izrađena je u Venetu krajem 17. ili početkom 18. stoljeća.
Kabinetski ormar, tzv. Tallboy ili Highboy, predmet je tipičan za englesku i američku produkciju. Na poleđini je ormarića krupnim mjedenim zakovicama oznaka datacije: ME 1729.
Novi tip namještaja je i tabernakul-ormar raširen u 18. stoljeću u južnoj Njemačkoj i osobito u Austriji, što objašnjava njegovu čestu prisutnost i u kontinentalnoj Hrvatskoj. Izloženi primjerak na vratašcima niše ima intarzirani grb plemićke turopoljske obitelji Škrlec (Skerlecz), te inicijale (SSDL) Sigismunda Skerlecza de Lomnicza, pravnika, predsjednika Sudbenog stola i pravnog zastupnika zagrebačkog biskupa te župana Plemenite općine Turopoljske. Oznaka za godinu 1713. naknadno je izvedena.
Novi tipovi satova, među kojima se ističu podni i tabernakul satovi, sredinom 17. stoljeća postaju neizostavnim dijelom plemićkih i građanskih interijera. Reprezentativan primjer predstavlja izloženi podni sat čuvenog londonskog urara Daniela Quarea.
Unatoč činjenici da su u 17. stoljeću u sjevernoj Hrvatskoj zlatari i srebrnari bili udruženi u cehove koji su, kao i u drugim zemljama, provodili kontrolu materijala i žigosanje, sačuvano je relativno malo izvedenih predmeta. Produkciju srebra ovog razdoblja stoga predstavljaju predmeti njemačke i talijanske provenijencije. Izložena kutija Johana Lucasa Sigela iz 1705., kušalica za vino, grozdoliki pokal i vrč iz zagrebačke crkve sv. Katarine s početka 18. stoljeća nose sve odlike baroknog oblikovanja u Njemačkoj, a izvedeni su tehnikama iskucavanja i cizeliranja u srebrnom limu. Reprezentativni križ od gorskog kristala sa srebrnim pozlaćenim okovom potječe iz ostavštine biskupa Franje Gašparića.
Izloženi primjerci stakla, većinom češke i njemačke provenijencije, prezentiraju oblike i načine ukrašavanja karakteristične za ovo razdoblje. Nove vrste tvrdog kristalnog stakla omogućile su primjenu novih tehnika ukrašavanja. Graviranje, brušenje i staklorez odgovarali su baroknom ukusu koji je preferirao masivnije forme i raskošnu dekoraciju cijele površine predmeta. Središtem staklarstva postaje Prag, a najistaknutiji graver stakla bio je Kaspar Lehmann, majstor na dvoru Rudolfa II. Lehmannov učenik Georg Schwanchardt smatra se osnivačem čuvene staklorezačke tradicije u drugom važnom središtu staklarstva – Nürnbergu, gdje se oko 1660. godine razvila tehnika oslikavanja poznata kao Schwarzlotmalerei.
Vrijedni primjerci nizozemske fajanse izloženi u ovoj dvorani oblikovani su po uzoru na kineski porculan. Kako se u to vrijeme u Europi porculan još nije proizvodio, u fajansi se izvodilo posuđe koje je i oblikom i slikanim ukrasima imitiralo dragocjene dalekoistočne proizvode. Te je proizvode u Europu dopremala upravo nizozemska Istočnoindijska kompanija koja je, osim porculanom, trgovala začinima, tkaninama i egzotičnim drvom.