Barok

Barok je razdoblje koje se nastavlja na renesansu, razvija u rokoko i traje do pojave klasicizma u drugoj polovini 18. stoljeća. Uobičajeno, iako vrlo pojednostavljeno, smješta ga se u 17. i 18. stoljeće.

U katoličkim zemljama to je vrijeme protureformacije. Naime, kao reakcija na protestantizam dolazi do katoličke obnove u sklopu koje novi crkveni red – isusovci – intenzivno gradi i oprema crkve, i to upravo u novome baroknom stilu. Isusovačka crkva Il Gesu u Rimu smatra se prototipom i glavni je uzor gradnje crkava koje će biti karakteristične u 17. st. Sve grane umjetnosti za zadaću imaju promovirati katoličku vjeru.

Barok nastaje u Rimu koji je bio središte sakralnog slikarstva i arhitekture, ali ubrzo postaje opći umjetnički pokret u svim europskim zemljama, i može se smatrati da je vrhunac dosegao u Francuskoj. Naime, u 17. st. javlja se novi društveni sustav – apsolutistička monarhija. Najpoznatiji takav monarh bio je francuski kralj Luj XIV. (Država to sam ja.) koji gradi Versailles – najraskošniju palaču koja postaje uzor cijeloj Europi. Na taj način ostvaruje se primat Francuske u kulturi i umjetnosti, a ne samo u politici. Razvoj francuskog nacionalnog stila posebno je značajan s obzirom na to da su do tada u Francuskoj u umjetnosti dominirale osobnosti umjetnika stranaca (Talijani, Flamanci). Francuski slikar Charles Le Brun bio je službeni kraljev slikar te je vodio i nadgledao opremanje Versaillesa. Na galeriji baroknog slikarstva u MUO nalazila se i slika Bakanal – pripisana Charlesu Le Brunu.

Glavne značajke baroka u likovnim umjetnostima su razigranost masa, monumentalnost prostornih koncepcija, naglašeni iluzionizam i povezivanje arhitekture, skulpture i slikarstva.

Arhitektura u baroku je krajnje dinamizirana. U crkvenom graditeljstvu teži se što većim efektima, ostvaruju se nova prostorna rješenja od kojih uglavnom prevladava centralni tip tlocrta naglašen kupolom. Pročelja su nemirna i bogata nišama, stupovima, volutama, a prepoznatljivi elementi su elipsa, konkavnost – konveksnost i opća razigranost masa. U kraljevskim rezidencijama i palačama prevladava stroga simetrija građevina i parkova (Versailles). Raskošni se barokni duh pokazuje u bogato urešenoj unutrašnjosti građevine zidnim slikama, reljefnim štuko ukrasima, punoj plastici, skupocjenom pokućstvu i ukrasnim detaljima te predmetima crkvene liturgije (ciborij, kalež, pokaznica, antependiji i dr.).

U kiparstvu dominiraju razigrani pokreti, smiona kiparska rješenja i naturalizam. Glavni predstavnik barokne skulpture u Italiji je Gian Lorenzo Bernini.

U slikarstvu su karakteristične jake boje, snažni svjetlosni kontrasti i iluzija dubokog prostora koja se dobiva primjenom radikalnih perspektivnih rješenja. Tematski prevladavaju sakralne i mitološke kompozicije u kojima se isprepliću religiozno patetični zanos i senzualnost putenih aktova. Krajolici i mrtve prirode postaju samostalne slikarske teme. Neki od najpoznatijih baroknih slikara su Caravaggio, Velázquez, Rembrandt, Rubens…

Ključne karakteristike baroknog stila – bujnost, raskoš, iluzionizam, sceničnost, dramatični kontrasti svjetla i sjene, dinamizam, pokrenutost – odnose se na slikarstvo, skulpturu, arhitekturu, urbanizam, perivoje, umjetnički obrt… a postižu se na različite, kreativne načine. Primjerice, u namještaju dinamizam se postiže lomljenim stranicama, a intarziranim elementima se postiže dojam prostornosti i trodimenzionalnosti. Jedan od vrlo karakterističnih elemenata u arhitekturi, ali i u oblikovanju namještaja su tordirani stupovi koji također postižu dojam dinamizma. Berninijev ciborij iznad oltara u bazilici sv. Petra u Rimu ima četiri gigantska tordirana stupa.

Javljaju se novi tipovi namještaja (komoda, komoda-sekreter, kabinetski ormarić) koji istiskuju dominantu ulogu škrinje. Posebno je kabinetski ormarić karakterističan za 17. st. i sakupljački duh vremena. Brojni kolekcionari sakupljali su razne zbirke kurioziteta u Kunstkamerama (sobe čudesa) koje su prezentirale dostignuća toga vremena. MUO ima veliku kolekciju kabinetskih ormarića zahvaljujući kojoj možemo pratiti genezu tog tipa namještaja, od najranijih malih škrinjica iz 16. st. koje su služile za pohranu pisama i dokumenata, do velikih raskošnih baroknih ormarića koji su služili kao spremnice za zbirke kurioziteta, a sami su izrađivani od egzotičnih skupocjenih materijala.

Što se tiče dekorativnih motiva, barok se vraća nekim elementima iz antike (akantusovo lišće, lavlje šape i sl.), međutim razvija i neke nove ornamente i dekorativni repertoar koji je često vezan uz vladarske insignie (sunce kao simbol Luja 14. i sl.). Nadalje, barok voli alegorije i alegorijske prizore kakve možemo vidjeti primjerice na dvije tapiserije iz ciklusa Četiri godišnja doba.

S obzirom na monumentalnost i bujnost ovoga stila, ne čudi da su u bivšem Stalnom postavu muzeja baroku bila posvećena čak 4 prostora: dvije dvorane Barok I. i Barok II., galerija baroknog slikarstva te velik dio dvorane posvećene sakralnoj umjetnosti, koje sve možete virtualno posjetiti na platformi Google Arts&Culture.

Izvori:

Brdar Mustapić, Vanja. Priče sa stilom – Barok. 2019. Muzej za umjetnost i obrt. (https://www.youtube.com/watch?v=TG8fAVzL1Vw)

Galić, Anđelka; Gašparović, Miroslav (ur.). 2010. Muzej za umjetnost i obrt: Vodič. Muzej za umjetnost i obrt. Zagreb

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, 2022. Leksikografski zavod Miroslav Krleža