O muzeju

Muzej za umjetnost i obrt osnovan je 1880. godine na inicijativu Društva umjetnosti i njegovog tadašnjeg predsjednika Izidora Kršnjavija kao jedna od prvih institucija takve vrste u Europi. S osloncem na teoretske postavke pokreta Arts & Crafts u Engleskoj, te idejne postulate Gottfrieda Sempera, Muzej je zamišljen s namjerom da se stvori “zbirka uzoraka za majstore obrtnike i umjetnike koji treba da ponovo unaprijede proizvodnju predmeta svakodnevne upotrebe”. Međutim, na ovoj idejnoj osnovi Kršnjavi ne stvara temelje “obrtnom muzeju”, već ovu instituciju koncipira mnogo progresivnije, otvarajući sintagmom umjetnost i obrt mogućnost šireg područja njezina budućeg djelovanja.

Strategija djelovanja Muzeja bila je usmjerena ka očuvanju tradicionalnih vrijednosti narodnog obrta, ali i stvaranju nove estetičke kulture građanskog sloja, te je 1882. godine uz Muzej osnovana i Obrtna škola, današnja Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn.

Projekt zgrade, namjenski građene za muzej prvi put u Hrvatskoj, izradio je arhitekt Herman Bollé : reprezentativna historicistička palača izgrađena 1888. godine, svojim pročeljem u duhu njemačke renesanse upotpunjuje scenografiju jednog od najljepših zagrebačkih trgova.

Inicijalni muzejski fundus formiran je nekoliko godina prije službenog osnutka Muzeja. Prve predmete za budući muzej nabavio je 1875. Izidor Kršnjavi donacijom biskupa J. J. Strossmayera na aukciji zbirke katalonskog slikara i kolekcionara Mariana Fortunyja u Parizu.

Od 1880. nadalje fundus je sustavno i planski izgrađivan otkupima predmeta kako u Hrvatskoj, tako i diljem Europe, te brojnim donacijama privatnih sakupljača.

Prvi stalni postav, doduše u iznajmljenom i neadekvatnom prostoru, otvoren je već 20. lipnja 1880. u Ulici Marije Valerije (danas Praška ulica), a u vlastitoj zgradi cjeloviti stalni postav otvoren je 1909. godine.

Profiliranje Muzeja i njegov razvoj tijekom sljedećih desetljeća u znatnoj su mjeri odredile muzeološke koncepcije njegovih ravnatelja. Novo razdoblje, u kojemu se sustavnom tezauracijom i prezentacijom umjetnina stvara osnova za budući kulturno- povijesni i umjetnički muzej, započinje nakon Prvog svjetskog rata 1919. godine dolaskom Gjure Szaba na čelo Muzeja. U prostorima Muzeja za umjetnost i obrt 1919. godine otvara se Moderna galerija, a nakon izdvajanja etnografske građe za novoosnovani Etnografski muzej, djelatnost MUO usmjerava se isključivo na umjetnost i umjetnički obrt s povijesno- umjetničkih pozicija.

U uspostavljanju novih muzeoloških standarda značajna je uloga Vladimira Tkalčića, ravnatelja Muzeja u razdoblju od 1933. do 1952. U tom razdoblju osnivaju se novi muzejski odjeli fotografije, grafike, tiskarstva i knjigoveštva, te muzejske restauratorske radionice iz kojih će se generirati restauratorske radionice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a potom današnji Restauratorski zavod Hrvatske. Politika popunjavanja muzejskih zbirki, uz očuvanje povijesne, kulturne i umjetničke baštine, u ovom razdoblju bila je usmjerena posebno na područje primijenjenih umjetnosti i tehnike; u to vrijeme stvoren je matični korpus fundusa budućeg Tehničkog muzeja, osnovanog 1954. u Muzeju za umjetnost i obrt.

Početkom 1950-ih intenzivirana je izložbena aktivnost Muzeja, koji postaje jednim od najznačajnijih i najprestižnijih izložbenih prostora i jednim od ključnih mjesta kreiranja kulturne scene Zagreba i Hrvatske.

Stalni postav Muzeja prema koncepciji tadašnje ravnateljice Zdenke Munk, otvoren 1962., još uvijek se smatra jednim od najvećih muzeoloških dosega tog doba, kako zbog primjene suvremenih metoda tako i zbog tehnika muzejske prezentacije. Zbog uključivanja stilskih razdoblja historicizma i secesije te umjetničkih kretanja tijekom 20-ih godina 20. stoljeća proširen je na adaptirani treći kat Muzeja gdje je uređen prostor za izlaganje studijskih zbirki.

O prepoznavanju važnosti dizajna u suvremenom društvu svjedoči činjenica da je Muzej ranih šezdesetih podržao osnivanje i udomio Centar za industrijsko oblikovanje (CIO), u cilju unaprjeđenja njegova razvoja.

Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća u Muzeju se održavaju značajne izložbe istaknutih umjetnika koji su bitno odredili tada vrlo snažnu i međunarodno respektabilnu zagrebačku umjetničku scenu (Josip Vaništa, Miljenko Stančić, Ljubo Ivančić, Valerije Michieli, Ivan Kožarić, Antun Motika, Vjenceslav Richter, Edo Murtić, Tošo Dabac…). U istom razdoblju u Muzeju se održavaju izložbe suvremenih keramičara (Blanka Dužanec, Milan Kičin), prva velika izložba Minijatura u Hrvatskoj od 16. do 19. stoljeća, te izložbe suvremenog oblikovanja iz muzejskog fundusa (Skandinavski oblik, Raoul Goldoni). Antologijsku izložbu imao je 1962. hrvatski grafičar i slikar Ivan Picelj koji je ujedno zaslužan za oblikovanje vizualnog identiteta stalnog postava i logotipa Muzeja za umjetnost i obrt s početka 1980-ih. Intenzivirana je predavačka aktivnost; uz muzejske stručnjake predavači su istaknuti hrvatski i svjetski teoretičari i povjesničari umjetnosti: Cvito Fisković, Grgo Gamulin, Milan Prelog, Nicolaus Pevsner, Giuseppe Bovini, Michel Seuphor i drugi.

Zauzimanjem novog ravnatelja Vladimira Malekovića od ranih osamdesetih godina 20. st. intenzivirane su i uspješno okončane započete akcije oko povrata i uređivanja muzejskih prostora. Muzeju je u posjed vraćeno južno krilo zgrade koje je nekoliko desetljeća bilo u drugim, ne muzejskim funkcijama.

Nakon temeljite sanacije u podrumskom prostoru Muzeja smješten je dio restauratorskih i preparatorskih radionica i adaptiran prostor za depoe. U cijelosti je temeljito restauriran interijer te reprezentativno pročelje kompleksne muzejske zgrade. Širi se djelokrug rada muzejskih restauratorskih radionica za slikarstvo i polikromnu skulpturu, metal, keramiku, staklo i tekstil. Uvode se dokumentacijska i informatička služba te služba za odnose s javnošću i marketing, što se pokazalo ključnim za djelovanje Muzeja i danas.

Pripreme za izradu novog stalnog postava, započete usporedo s temeljitom sanacijom zgrade, otežane su izbijanjem Domovinskog rata. Unatoč tomu, novi stalni postav otvoren je u rujnu 1995. godine.

Izložbeni program je intenziviran u smjeru praćenja recentnih zbivanja na hrvatskoj likovnoj sceni, afirmacije mlađih umjetnika (Antun Boris Švaljek, Zlatan Vrkljan, Igor Rončević, Zoltan Novak, Željko Kipke…) i organizacije velikih retrospektiva, među kojima je posebno zapažena izložba Ede Murtića. Osamdesete i devedesete godine obilježile su značajne izložbe kojima su predstavljene muzejske zbirke: Keramika Obrtne škole, Lepeze iz fundusa MUO, Bjelokost, Judaica, Juraj i Karlo Drašković kao fotografi. U okviru međunarodnog izložbenog programa ostvareno je gostovanje nekoliko iznimnih projekata kao što su izložba arhitekture Chicaga, Picasso i nova tapiserija, Leon Gischia… te predstavljanje izabranih djela iz fundusa Muzeja na izložbama u Italiji (Tesori nazionali della Croazia, Arezzo, 1991., Arte e Cultura in Croazia, Torino, 1992.).

Niz velikih kulturoloških izložbenih projekata započet izložbom Hrvatski narodni preporod (1985.), za kojom kronološki slijede Kultura pavlina (1989.), Od svagdana do blagdana: Barok u Hrvatskoj (1993.), Fotografija u Hrvatskoj 1848. – 1951. (1994.), Bidermajer u Hrvatskoj (1997.), Historicizam u Hrvatskoj (2000.) i Secesija u Hrvatskoj (2003.) definitivno je etablirao Muzej za umjetnost i obrt kao vodeću muzejsku ustanovu u Hrvatskoj.

U ovom nizu važno je istaknuti veliku izložbu iz fundusa Skriveno blago Muzeja za umjetnost i obrt kojim je Muzej obilježio 125. obljetnicu svog djelovanja.

Danas Muzej raspolaže fundusom od oko sto tisuća predmeta lijepih i primijenjenih umjetnosti u rasponu od 14. do 21. st., organiziranim u zbirke: namještaja, stakla, metala, keramike, skulpture, slikarstva, grafike, satova, grafičkog i produkt dizajna, arhitekture, fotografije (jedna od najstarijih u svijetu) i fotografske opreme, tekstila i mode, glazbenih instrumenata, oslikane kože, bjelokosti, tiskarstva i knjigoveštva. Kako neke od njih broje više tisuća, a neke i više desetaka tisuća predmeta, slobodno bi se moglo reći da su to zapravo zasebni muzeji unutar Muzeja, tim više što su mnoge od tih zbirki i jedinstvene u Hrvatskoj.

Muzejska knjižnica s čitaonicom s više od 65.000 svezaka knjiga i časopisa predstavlja jednu od najstarijih i najznačajnijih specijalnih knjižnica za umjetnost i umjetnički obrt u ovom dijelu Europe.

Odjel muzejske dokumentacije, u okviru kojega djeluju fotoatelijer, informatička služba i muzejski arhiv, sustavno prikuplja, klasificira i obrađuje građu o muzejskim predmetima, djelatnosti i povijesti Muzeja.

U strukturi muzejskih odjela značajna je uloga restauratorskih radionica koje kontinuirano rade na preventivnoj zaštiti, konzervaciji i restauraciji muzejskih predmeta. U okviru edukativne djelatnosti ostvaruju se programski ciljevi Muzeja u smislu komunikacije s muzejskom publikom i poticanjakreativnosti.

Za uspješno djelovanje Muzeja danas iznimno je važna uloga službe za marketing i odnose s javnošću koja je ključna spona između muzejske struke i javnosti.

Osam izložbenih dvorana u prizemlju s više od 1000 m2 muzejskog prostora predviđeno je za održavanje povremenih izložbi – od tematskih, temeljenih na vlastitom fundusu i kulturološkom pristupu baštini – do monografskih, retrospektivnih i problemskih koje propituju određene aspekte suvremene likovnosti.

Uključivanjem dodatnih promotivnih i kulturno-scenskih programa (koncerti, kazališne predstave, promocije) Muzej je u nacionalnim okvirima proširio značaj umjetničkog muzeja i profilirao se u smjeru promoviranja kulturne povijesti i oplemenjivanja kulturne sadašnjosti.

Na početku 21. stoljeća djelatnost Muzeja karakteriziraju razgranata aktivnost, fundus koji se neprestano povećava, velik broj izložbi koje se pripremaju u Muzeju i izvan njega, sve češće i u inozemstvu, bogata i intenzivna nakladnička djelatnost, novi oblici poslovanja koji proizlaze iz potreba posjetitelja (pokretanje proizvodnje replika i muzejskih suvenira, museum shop), suvremeni muzeološki standardi. Odgovor izazovima vremena sadržan je u kontinuiranju dobrih tradicija, sukladno misiji koju je Muzeju odredio njegov utemeljitelj Izidor Kršnjavi krajem 19. st., no isto tako i u neprestanom promišljanju i redefiniranju uloge Muzeja za umjetnost i obrt danas i u vremenu koje slijedi.

Odgovori