Zbirka Anke Gvozdanović

Zbirka Anke Gvozdanović privremeno je zatvorena za posjetitelje zbog radova na obnovi objekta.

e-mail:
zbirka.gvozdanovic@muo.hr

Zbirka Anke Gvozdanović reprezentativna je ambijentalna cjelina, koja svojim uređenjem dokumentira kulturu življenja imućnijeg građanstva u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Smještena je u jednoj od karakterističnih gornjogradskih katnica u Visokoj 8, u samoj povijesnoj jezgri Zagreba. Palača Babočaj-Gvozdanović prvi put se spominje 1809. godine. S dvorišnim krilom na sjevernoj strani i dvorištem prema ulici podignuta je na novoformiranoj parceli na nekadašnjem gradskom bedemu pred kraj 18. ili na samom početku 19. stoljeća. Tijekom 19. stoljeća kao vlasnici se spominju gradski sudac Nikola Babočaj, liječnik dr. Ivan Daubachy, obitelj Kamauf te književnik Mirko Bogović, a u 20. stoljeću veleposjednik Dragutin pl. Gvozdanović i njegova supruga Anka. Obiteljski grb Gvozdanovića nalazi se iznad središnjeg balkona na zapadnom pročelju.

Istočno krilo prema Visokoj ulici je dogradnja iz 1929./30. godine, a sa starim krilom zgrade povezano je ostakljenom verandom. Dogradnju i temeljitu adaptaciju palače izveo je graditelj Stjepan Uršić, te istodobno projektirao i vrt na padini prema Tuškancu, koji je uveden u hrvatski registar spomenika vrtne arhitekture.

Ambijentalnu zbirku čini stambeni prostor na katu koji se sastoji od predsoblja, spavaće sobe, niza salona, hodnika, blagovaonice i plesne dvorane. Prostorije su namještene i opremljene u duhu neostilova druge polovine 19. stoljeća; namještaj, oprema i svi detalji unutarnjeg uređenja iz vremena života vlasnice očuvani su u cijelosti. Saloni – Crni, Crveni, Plavi i Zeleni – nazive su dobili prema bojama koje daju osnovni ton ambijentu.

Garniture namještaja u Zbirci nose obilježja neorenesanse (predsoblje, spavaća soba), second empirea (Crni salon), empirea (Crveni salon), rokokoa i stila Luja XVI. (Plavi salon), neobaroka (Zeleni salon) te neoklasicizma (plesna dvorana). Izuzetak predstavlja namještaj blagovaonice koji nosi oznake stila dvadesetih godina 20. stoljeća. Izrađen je od crno ulaštene hrastovine, a sastoji se od masivnog stola, 24 stolca presvučena crnom kožom, vitrina, kredenca i ugrađene sofe sa zrcalom.

Među najvrjednije primjerke namještaja ubraja se garnitura u Crnom salonu od crno ulaštenog drva s inkrustacijama bronce i sedefa. Sastoji se od pisaćeg stola, stolaca i dviju komoda i nosi stilska obilježja second empirea. Opremu istog salona upotpunjuje ormar s intarzijama majstora Nikole Belina s motivima maksimirskih veduta.

Opremu plesne dvorane u kojoj su se održavali plesovi, koncerti i društveni skupovi čini reprezentativna neoklasicistička salonska garnitura s pozlatom i presvlakama od zelenog baršuna te 12 “letećih stolaca” (chaises volants).

Interijer Zbirke upotpunjen je velikim brojem ukrasnih i uporabnih predmeta od metala, keramike i stakla pretežito austrijske, njemačke, mađarske i češke provenijencije, koji su nastali u vremenskom rasponu od 18. do 20. stoljeća.

Historicistički vrč s pladnjem od pozlaćenog i posrebrenog bakra, proizveden krajem 19. st. u južnoj Njemačkoj, te vrč za pivo od srebra i bjelokosti iz istog razdoblja, središnji su ukrasi blagovaonice.

U vitrinama su izloženi vrijedni primjerci dekorativnog stolnog posuđa i pribora od alpake izrađeni u Austriji (Berndorf, Nowotny) odnosno Njemačkoj (WMF) u 19. stoljeću, te rijetki primjerci engleskog i ruskog srebra. Profinjena i elegantna oprema toaletnog stolića s draperijom – srebrna garnitura za uljepšavanje (doze i plitice za kozmetiku, ručno zrcalo, četka za kosu, svijećnjaci) – ilustrira karakterističan ugođaj spavaće sobe u duhu kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Bijela keramička peć oblikovana u stilu empirea, porculanski svijećnjak u Crvenom salonu, te garnitura porculanskih figura na trima staklenim etažama u Plavom salonu djela su meissenske manufakture, a datiraju iz druge polovine 19. stoljeća.
Vrijedan primjer historicističkog češkog porculana u Crvenom salonu predstavlja par oslikanih i pozlaćenih vaza, izrađen u Březovi (Pirkenhammeru).

Žardinijera i dvije stolne svjetiljke iz druge polovine 19. stoljeća u Zelenom salonu reprezentativni su proizvodi čuvene mađarske manufakture keramike Zsolnay u Pečuhu, dok veliki zidni pladanj u hodniku prezentira visoku kvalitetu keramike iz produkcije manufakture Schütz u Liboju (Celje).

Najvrjedniji primjerci stakla u Zbirci Gvozdanović – lusteri i zrcala od obojenog, odnosno kristalnog stakla – proizvodi su čuvenih venecijanskih radionica na otoku Muranu, a datiraju s kraja 19. stoljeća. Uz brojne staklene predmete iz razdoblja historicizma, u blagovaonici je zastupljeno i nekoliko zanimljivih primjeraka karakterističnih bidermajerskih flakona.

Među rijetkim predmetima u zbirci koji nose obilježja secesijskog stila ističe se vaza od opalnog irizirajućeg stakla izrađena u Beču oko 1910. godine.

Zaseban segment unutar Zbirke čine izložene fotografije među kojima prevladavaju portreti članova obitelji vlasnika i njihovih prijatelja, a predstavljaju autentična svjedočanstva obiteljske povijesti, duha vremena i stila življenja karakterističnog za pripadnike zagrebačke društvene elite između dva rata. Dodatna vrijednost pojedinih portreta leži u činjenici da kao fotografska ostvarenja dokumentiraju umjetničke dosege zagrebačke atelijerske fotografije 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća (Foto Tonka i Foto Firšt).

U Zbirci Gvozdanović zastupljena su i vrijedna djela lijepih umjetnosti – slike, grafike i skulpture – među kojima se ističu djela hrvatskih slikara poput Nikole Mašića (1852. – 1902.), Mencija Clementa Crnčića (1865. – 1930.), Sonje Kovačić-Tajčević (1894. – 1968.) i Ljube Babića (1890. – 1974.). S nekima od njih, primjerice slikarom Crnčićem, Gvozdanovići su bili povezani prijateljskim vezama i zajedničkim članstvom u prestižnom društvu za razbibrigu – čuvenom Klubu Kvak. Tako su pored grafika (Kamenita vrata i Nina ) i spomen-portreta Dragutina Gvozdanovića u Zbirci izložena i manje poznata Crnčićeva grafička rješenja za prigodne diplome spomenutog kluba.

Predstavnik hrvatskog realizma Nikola Mašić zastupljen je čak sa sedam slika (Djevojčica, Vodonoša, Cvijeće u vazi, Napuljski pastir, dvije Lovačke mrtve prirode te Primorski pejzaž).
Sonja Kovačić-Tajčević naslikala je portret svoje prijateljice Anke Gvozdanović (u Crnom salonu) i dva velika portreta supružnika Gvozdanović, naručena za plesnu dvoranu.

Reprezentativna historicistička slika Seljanka iz okolice Zadra djelo je poznatog talijanskog slikara Antonia Zuccara (1825. – 1892.), dok primjere bečkog akademizma predstavljaju slike Par na ljuljački i Gozba Karla Schweningera ml. (1854. – 1903.).

Palača Gvozdanović imala je značajnu ulogu u društvenom životu Zagreba između dva rata (1919. – 1940.), osobito kao prostor gdje su se na tzv. kvakačkim večerama okupljali ugledni Zagrepčani, članovi kluba Kvak koji je djelovao od 1879. do 1945. godine. Također, 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća u palači u Visokoj 8 održavali su se domjenci, koncerti, plesovi i vrtne zabave, a redoviti gosti u domu Gvozdanovićevih bili su slikar Menci Clement Crnčić, dirigent Nikola Faller (1862. – 1938.), arhitekt i organizator glazbenog života Josip Vancaš (1859. – 1932.), arhitekt Martin Pilar (1861. – 1942.), pravnik i političar grof Miroslav Kulmer ml. (1860. – 1943.), stomatolog i filmski autor Maksimilijan Paspa (1896. – 1961.) i drugi.
Zbirka Anke Gvozdanović, koja od 1967. djeluje pod upravom Muzeja za umjetnost i obrt, kao sačuvani cjeloviti povijesni ambijent nezaobilazna je sastavnica kulturne povijesti Zagreba, ali i njegove sadašnjosti.

Anka Gvozdanović rođ. Busch (Budimpešta, 1887. – Zagreb, 1968.) započela je školovanje u Zagrebu, a nastavila na Konzervatoriju u Budimpešti; studij je s izvrsnim uspjehom završila 1908. kod profesora Tomke, učenika Franza Liszta. Po povratku u Zagreb često je javno nastupala kao pijanistica. Nakon udaje za Dragutina Gvozdanovića 1919. godine doselila je u palaču u Visokoj 8, preuredila je te u njoj godinama organizirala intenzivan društveni život i priređivala privatne klavirske koncerte. Palaču s cjelovitom opremom, koju je očuvala kao svojevrstan privatni muzej, darovala je Gradu Zagrebu 1966. godine pod uvjetom da upravljanje Zbirkom preuzme Muzej za umjetnost i obrt.

Dragutin pl. Gvozdanović Grabarski (Pečuh, 1851. – Zagreb, 1926.) bio je potomak vojničke plemićke obitelji koja se iz Hrvatskog primorja doselila u Žumberak. Najugledniji njegovi preci bili su podmaršal Vid pl. Gvozdanović (1738. – 1802.) i general-bojnik Karlo Pavao pl. Gvozdanović (1763. – 1817.), vitezovi reda Marije Terezije, te Atanazije pl. Gvozdanović (1743. – 1806.), doktor filozofije i teologije, generalni vikar grkokatoličke Križevačke biskupije. Dragutin je diplomirao pravo u Beču. Aktivno je sudjelovao u radu Hrv. slav. gospodarskog društva u Zagrebu. Više od 40 godina bio je član Kluba Kvak i nosio nadimak Kvakica.