Devocionalije
Dio stalnog postava sakralne umjetnosti posvećen je devocionalijama - predmetima koji su služili za iskazivanje pobožnosti u privatnim ambijentima, bez nazočnosti svećenika i liturgijskih pravila. Vrhunac njihova štovanja bio je u razdoblju baroka, posebice u 18. stoljeću. Muzejsku zbirku devocionalija čine raznorodni sakralni predmeti među kojima su najbrojnije tzv. posvetne slike te relikvijari u obliku slike, s više ili manje bogatim okvirom od rezbarenog i pozlaćenog drva, zatim medaljoni, mali kućni oltarići, križevi i krunice.
Posvetne slike nastale su iz malih nabožnih sličica što su se još od 14. stoljeća nosile u molitveniku. Sličice s prikazanim likovima Bogorodice s Djetetom, Isusa ili nekog sveca, koje su izrađivali minijaturisti, iluministi i bakroresci, postaju kasnije središta posvetnih slika oko kojih je stavljan ukras od raznovrsnog materijala, što je odražavalo bliskost pučkom umjetničkom izričaju. U taj okvirni ukras često su se stavljale relikvije svetaca umotane u tkaninu ili papir s natpisima njihovih imena, pa je tada riječ o relikvijarima. Na mnogim izloženim primjercima prostor oko središnjeg prikaza ispunjen je vezivom i zlatovezom, a neke posvetne slike odnosno relikvijari osim nabožne sličice imaju u središtu voštani reljef ili voštani medaljon s prikazom određenog sveca ili crkvenog oca. Posvetne slike rađene su u ženskim samostanima uršulinskog i cistercitskog reda, te stoga u literaturi često nose naziv Klosterarbeit, a budući da su njihovo štovanje i izrada karakteristični za srednjoeuropski kulturni krug, koristi se ovaj uvriježeni naziv na njemačkom jeziku. U Hrvatskoj su izrađivane u uršulinskim samostanima, a nalazimo ih zabilježene pod nazivom “galanterija opatičkoga dela”.
Najraniji muzejski primjerak posvetne slike – relikvijara iz druge polovine 17. stoljeća u obliku je trodijelne vitrine s relikvijama, voštanim medaljonima i središnjim motivom Rane Kristove. Kvalitetom izvedbe ističe se posvetna slika s likom Bogorodice i relikvijama, izrađena u Landshutu u Bavarskoj sredinom 18. stoljeća. Središnji bakropis na svili rad je Johanna Melchiora Gutweina, bakroresca iz Augsburga, koji je oslikavao i za samostan uršulinki u Landshutu.
