Nikola Koydl: Slike i objekti

Izložba Nikole Koydla u Muzeju za umjetnost i obrt predstavlja četrdesetak radova nastalih u razdoblju od 2005. do 2011. godine.
Autor izložbe je Miroslav Gašparović, ravnatelj muzeja i voditelj Zbirke slikarstva, a likovni postav izložbe potpisuju Nikola Koydl i Miroslav Gašparović.

Iz teksta Miroslava Gašparovića:

Meta-svijet Nikole Koydla

Nikola Koydl od onih je umjetnika uronjenih u tokove suvremenih kretanja ali slijedeći vlastiti ritam i vlastiti smjer. Kao i mnogim slikarima stasalim šezdesetih godina, njegova je ishodišna točka bila je vlastita inačica apstraktnog ekspresionizma. Mnogi kritičari s pravom u toj fazi govore o njegovu dijalogu s krajolikom, no već u prvoj monografiji o Koydlu nestor hrvatske likovne kritike Grgo Gamulin u samoj uvodnoj riječi prepoznaje da se Koydlova umjetnička pozicija ne treba tražiti u okviru uobičajenog jednolinijskog, asocijativnog povezivanja s pejzažom " (...) pa su nam tako i slike izgledale kao u "nigdinu" (...). A bile su u umjetnosti, onoj koja je u sebi samoj". Iako napisana prije više od dvadeset godina, ova rečenica sjajno obuhvaća Koydlov opus do 1989., ali i od tada do danas.

Ako ipak kao ishodišnu točku Koydlove umjetnosti (korištenje termina slikarstvo za Koydlov rad ipak mi se čini previše ograničavajućim) prihvatimo umjetnikov dijalog s konkretnim pejzažom, moramo isto tako odmah konstatirati da se već vrlo rano, još 1970-ih godina, Koydl od izvanjskog okrenuo unutarnjem krajoliku. Krajoliku duše.

Napuštanje svega mimetičkog, literarnog, asocijativnog dovelo je autora do stvaranja vlastitog i jedinstvenog meta-univerzuma koji ima svoju čvrstu inherentnu razvojnu logiku.

Najnoviji ciklus radova predstavljen na ovoj izložbi može se razumjeti kao sama esencija njegova cjelokupnog opusa; mnoge linije koje je inkorporirao u svoj umjetnički prosede proteklih godina sada se u ovim radovima prepoznaju u svojoj, gotovo bi se moglo reći, kristaliziranoj formi.

Osvrnemo li se danas na radove nastale nakon velikog prevrata 1960-ih i napuštanja gestualnog apstraktnog slikarstva te pogledamo radove iz 1970-ih, uočit ćemo umjetnikovu potrebu potpune kontrole nastanka rada. Slučajnost, drhtaj ruke, nekontrolirana kap boje na platnu je nestala. Koydl stvara slike-prostore-univerzume koji nastaju i postoje u potpunosti unutar vlastitog umjetnikova kozmičkog zakona. I ovdje postoji slučajnost, neposrednost, no ona ne podliježe zakonima fizike našeg realnog univerzuma, već strogoj kontroli umjetnikove vizije. Već tada se uočava da te slike (a tada su to još ipak slike!) teže rušenju zakonitosti dvodimenzionalnog univerzuma slike i osvajanju treće dimenzije. U tim je magmatičnim formama također prepoznatljiva naglašenost obrisne linije koja će se u kasnijim radovima sve više osamostaljivati i postajati jednim od ključnih Koydlovih formalnih ali i značenjskih sredstava. 

Daljnji umjetnikov razvojni put kretao se pravcem sve većeg sažimanja i pretvaranja forme u znak, naglašenog minimalizma izraza. U toj postupnoj transformaciji odlučan trenutak bio je Koydlov susret sa kineskom civilizacijom i umjetnošću. Ne zato što je on nešto promijenio, već upravo stoga što se može ustvrditi da je to bila potvrda puta na kojem se već nalazio: od izravne reakcije na realitet do svođenja forme na znak – stvaranja osobnog meta-jezika i meta-svijeta. Način doživljaja svijeta kultura Dalekog istoka našao je u Koydlu svog sugovornika, svog sumišljenika. Prividna jednostavnost, odsutnost ekspresivnosti, kontrola i promišljenost svakog, pa i najmanjeg detalja, duhovni je i formalni sklop koji povezuje kinesko pismo, japanski haiku i Koydlov umjetnički izričaj. To, naravno, ne znači da se iskustvo orijenta odrazilo na formalne elemente njegova slikarstva već se odnosi isključivo na njegovo duhovno srodstvo.

Druga linija kojom se razvijalo Koydlovo slikarstvo bila je težnja njegovih slika za oprostorenjem. Kao što je to već ranije uočeno, već se u njegovim ranijim radovima prepoznavao naglašeni, nabubreni volumen kao jedan od bitnih elemenata forme koju je već u nekoliko radova dovodio gotovo do razine reljefa, da bi se u kasnije ova forma u sve većoj mjeri osamostaljivala, materijalizirala i opredmećivala – objektivizirala kako u prenesenom tako i u tvarnom smislu. Pripremajući se za ovu izložbu, sam je umjetnik u više navrata naglašavao da on slika i izrađuje objekte. No taj proces nije naravno sam po sebi svrhom, već se kao i na čisto formalnoj razini radi o procesu pročišćavanja od svega suvišnog, svega onoga što bi na bilo koji način ometalo formu-objekt, sam u svojoj čistoći. Ovako očišćene Koydlove forme postale su zapravo vizualni označitelji njegova meta-jezika u kojima svaki detalj, zakrivljenost forme, nijansa boje te koloristički odnosi utječu ne samo na njegovu vizualnu percepciju, već na njegovo semantičku razinu.

Slike i objekti nastali u posljednjih godina zasnivaju se upravo na tim naizgled jednostavnim postavkama. Prostor slike je prazan, tek jednoličnom gotovo pastelnom bojom odvojen od bjeline zida. Kompozicija je vrlo često uravnotežena, čak ponekad i simetrična, poput dvaju suprotstavljenih polova između kojih izbijaju koloristički naboji i forme. Umjetnik svjesno dodatno ograničava polje pažnje, smještajući dinamiku slike unutar tih samonametnutih zadanosti. Gotovo neminovno nameće se pomisao da Koydl na svojim slikama stvara yin i yang kompozicije komplementarnih sveprožimljućih suprotnosti života.

Osamostaljeni objekti, nasuprot naslikanim objekatima, najčešće su oblikovani u valovite vrpce poput DNA nizova koje slobodno lebde u prostoru. Iako, naravno, prostorno ograničeni dojam je da su bez kraja i početka, već da se samo njihov određeni dio prepoznaje u našem vidljivom spektru.

Umjetnikov poriv za zadiranjem onkraj forme koji se kod Koydla mogao zamijetiti i u njegovim ranijim radovima, svjesno ga je, ili možda podsvjesno, upravio da ove temeljne pojmove života istočnjačke i zapadnjačke misli i fizički razdvoji na materijalizirane i nematerijalizirane, kako bi podcrtao temeljnu svjetonazoru razliku dviju civilizacija, ali ih istovremeno objedinio u svom meta-svijetu.