Marin Topić - Fotografije
Zvonko MAKOVIĆ
predgovor u katalogu izložbe
MARIN TOPIĆ / RETROSPEKTIVA
Prije dvadesetak godina otkrio sam sasvim slučajno razglednice na jednom osječkom kiosku kakve dotad nikada nisam vidio. Na njima su bili prizori s osječkih ulica i nekih sasvim općenitih tema, kao na primjer slavonskih ravničarskih polja. Kupio sam ih nekoliko i poslao prijateljima s jednom istom željom: da osjete ljepotu koju je fotograf izvlačio iz viđenoga prizora. Fotograf je, dakako, bio Marin Topić i ja ga nisam poznavao. Jednu od tih razglednica sačuvao sam za sebe i stavio je na zid ispred svojega radnog stola da me u trenucima umora uvede u jedan i realan i sanjani svijet.
I danas je imam na istome mjestu, pa dok pišem ovaj predgovor za prvu Topićevu retrospektivnu izložbu pogled mi svako malo klizne na nju. Što je u toj kolor fotografiji tako neobično? Zapravo, teško je reći da je išta na njoj baš neobičnoga. Njezin je format položeni pravokutnik visine 104 i širine 154 milimetra s bijelom marginom, tako da sam prizor zauzima visinu nešto veću od 9 centimetara. Podijeljen je u dva dijela: donji pripada tlu, dakle zemlji, a gornji nebu. Ono što slici daje poseban dojam, jest odnos koji zauzimaju zemlja i nebo. Uski pojas tla s potpuno ravnom linijom horizonta ispod koje je u donjem dijelu zelenilo stabljika, a u gornjem žutilo cvijeta uljene repice visok je tek jedan centimetar, što znači da čisto nebo s malim iskidanim bijelim oblakom na lijevoj strani zauzima većinu površine toga prizora. To je sve što vidim na fotografiji koja ispred mene stoji već dvadesetak godina. Uvijek je tu kada sjedam za stol započinjući neki posao. Tu stoji ne kao upozorenje, već prije kao podstrek koji će me u povremenim trenucima duhovne malaksalosti hrabriti. Ili barem umiriti. A to je tako mnogo. Uski pojas zemlje postaje ovdje opredmećena prošlost koja zrači čitav jedan debeli sloj emocija, sanjarija, uspomena.
U tom radikalno reduciranom prizoru krije se sva tajna Topićeve umjetnosti. Iako je zgusnuo vidljivi sadržaj do maksimuma, fotograf je unutar kadra ostavio dovoljno prostora da se to viđeno dopunjuje inventivnošću, točnije maštovitošću svakoga promatrača. Fotografiju je shvatio kao svojevrsni predložak koji će se promatranjem dopunjavati skrivenim sadržajima i s konkretnoga nas motiva voditi u imaginarne prostore maštarija.
„Ostao sam dugo nepomičan, puštajući da me polako prožme taj neobjašnjivi spoj: vedrina neba i melankolija trenutka“, kaže u jednom zapisu s puta po Francuskoj i Belgiji Victor Hugo. Upravo sam to ja otkrio na ovoj Topićevoj fotografiji kada sam je davno stavio na zid ispred sebe i zadržao je godinama na istome mjestu. Čudan spoj nebeskog plavetnila i melankolije trenutka zrači nekom energijom koju se i ne trudim pobliže imenovati. Vratio bih se, međutim, onim razglednicama koje sam nekoć davno našao na osječkim kioscima. Dakako, riječ je o prikladnim otiscima Topićevih fotografija koje je on godinama snimao, neke od njih objavljivao u monografijama i raznim knjigama, sačuvao ih u svojem fundusu i tek rijetke sada pokazuje na ovoj retrospektivnoj izložbi.
Ono što Marina Topića izdvaja od drugih fotografa, to je ljubav prema sažimanju, redukciji, ekstrahiranju svega bitnoga iz prizora koji se promatra. Stoga on vrlo često snima fragmente grada. Dovoljno je snimiti prozor, vrata ili dio fasade neke kuće, pa da se preko detalja stekne dojam o cjelini. Tu nećemo nalaziti iscrpne deskripcije vizualnih činjenica, potrebu da se motiv izloži u svoj svojoj dokumentarnoj dimenziji. Topić na fini način izvrće pojam dokumentarnosti zamjenjujući ga vrijednostima koje proizlaze iz potpuno subjektivne imaginacije svakoga promatrača. Slika je prije predložak za priču, nego precizan dokument iz kojega je moguće rekonstruirati stvaran izgled snimljenoga motiva. „Dogodi se jednostavno da u trenutku vidite neobičan odnos između nekakva kipa i fasade, ili kipa i ljudi“, rekao je jednom Marin Topić objašnjavajući svoje motive za snimanje. „Drugi puta uočite ljepotu svjetla, a ponekad detalj, granu drveta s lišćem koje kaplje. Impulsi zbog kojih se snima nisu uvijek jednaki, no osobno me najviše oduševljava i zaokuplja svjetlo, toplo i nisko, i njegovi kontrasti“.
Iako je izbor motiva koje je u svojoj višegodišnjoj praksi zahvaćao, birao i snimao, veoma velik, mogu se ipak izdvajati neki u kojima je Topić iskazao najveću osobnost, postao prepoznatljivim. Činjenica da cijeli život boravi u Osijeku, sigurno da je bila presudnom što je dijelove vlastitoga grada uzimao kao predložak. Zapravo, niti jedan drugi fotograf nije s takvom strašću uranjao u najskrivenije dijelova ovoga grada kao što je to činio Marin Topić. Iz tisuća fragmenata koje je vidio i kamerom zabilježio stvorio je fascinantnu sliku Osijeka. Međutim, Topićev Osijek nije onaj kojim su ga drugi majstori vidjeli i trajno memorirali svojom kamerom. U tom bilježenju, zapisivanju svjetlom, ovaj fotograf pripovijeda vrlo osobnu, štoviše rekao bih intimnu priču. Poticaj mu je uvijek detalj, bilo da je riječ o dijelu neke kuće, dvorišta ili parka, bilo nagib i intenzitet svjetlosti koja pada na stvari koje nas okružuju. Taj se detalj nastoji zadržati, ali tako da se fiksira i emotivna dimenzija koju je fotograf imao pri presudnom trenutku izdvajanja tog fragmenta iz prostornoga totaliteta. Dajući izabranome motivu upečatljiv osobni emotivni biljeg, Topić nikada ne podliježe sentimentalnosti bez pokrića. On nipošto nije fotograf-dokumentarist, ali podjednako tako niti brbljavac koji sliku opterećuje viškom detalja bilo koje vrste. Osječke ulice, trgove, parkove, pojedinačne kuće i spomenike Marin Topić je snimao na potpuno nov i originalan način. Ta se inovativnost prepoznavala koliko u izboru motiva, toliko u načinu kojim je on taj motiv vidio, točnije iz neznatno pomaknutog rakursa i reza, te količine i kvalitete svjetla upisanoga u motiv. Kada govori o svjetlu koje ga osobito zaokuplja, Topić ističe toplo i nisko svjetlo. Ono stvari čini mekšima, a zrak vidljivom supstancijom koja ispunja prostor.
Tijekom proteklih tridesetak godina koliko je prisutan na sceni, Marin Topić je izgradio jasno prepoznatljivu osobnost. Njegove fotografije poznatih i manje poznatih ambijenata grada izmijenile su i našu percepciju Osijeka.
Osijek koji nam je on predočio drugačiji je od onoga kakvoga su snimali raniji fotografi, baš kao što ga snimaju i Topićevi suvremenici.
To je stoga zato što Marin Topić i prije snimanja nekoga motiva ima jasan odnos prema cjelini, gradu u svim njegovim dimenzijama, značenjima, vrijednostima. Topićevi su se počeci poklopili s vremenom prevrednovanja grada, vremenom kada su na površinu počele izlaziti dugo zatirane karakteristike. Točnije identitet Osijeka. U gradu su se ponovno otkrivali identifikacijski znakovi koji su tijekom nekoliko desetljeća bili brisani, marginalizirani, koje se potiralo. Sedamdesetih godina 20. stoljeća mlada generacija, a njoj pripada i ovaj fotograf, počela je otkrivati jedan kompleksan sloj gradskoga identiteta, njegove pripadnosti specifičnoj kulturno-civilizacijskoj sredini. Srednjoeuropsko nasljeđe sve se više počinje probijati kroz krute modernističke, soc-realističke i univerzalističke naslage kojima se gradio identitet ovoga grada u političkoj i socijalnoj konstelaciji nastaloj nakon Drugoga svjetskog rata. To se dijelom poklopilo i u izmijenjenom odnosu prema nekim stilskim obrascima, kao što su historicizam i secesija, a koji su obrasci dobrim dijelom oblikovali identitet Osijeka u njegovim najblistavijim trenucima s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Zasluge su Marina Topića da je prepoznao kao niti jedan drugi fotograf važnost upravo tih kulturno-povijesnih znakova i odnosio se prema njima s iznimnim uvažavanjem. Umjesto globalnoga, pozornost se usmjeravala na lokalno, fragmentarno. Stotine i tisuće Topićevih fotografija iznosile su na vidjelo ono što je bilo dobrim dijelom zaboravljeno ili sasvim nepoznato i upravo se s njegovom optikom oblikovala nova slika grada. Grada koji više ne potire svoje povijesne slojeve, nego ih razotkriva ističući tako svoj pravi identitet. Može se bez pretjerivanja ustvrditi kako su dobrim dijelom upravo ove fotografije, točnije njihovo masovno i učestalo pojavljivanje u ikonosferi grada, regije pa i šire zajednice pomogle da se Osijek razotkrije i prepozna u njegovim povijesnim karakteristikama. Veliki francuski fotograf Eugčne Atget s kraja 19. i početka 20. stoljeća snimao je tisuće i tisuće negativa na kojima je prikazivao Pariz kakvoga, zapravo, u stvarnosti više nije bilo, ali je postojao u fotografovoj memoriji. Hvatao je svojom kamerom fragmente grada, male krivudave ulice, oronule kuće, tamne i skrovite zakutke koje je novo vrijeme brisalo. Ono što je Atgetovim fotografijama davalo dojam neobičnoga, bila je odustnost ljudi na njima. Prazni prostori isticali su sebe, svoj identitet. Međutim, taj identitet su gradile generacije ljudi koji su sada istisnuti iz slike.
U identitetu Pariza kakvoga nam je predočio ovaj fotograf, na indirektan se način čitao i identitet onih koji su ga takvoga oblikovali, živjeli u njemu, imali ga. Spominjem u ovom kontekstu Atgeta stoga što se nešto slično može naći i na Topićevim fotografijama. Slikajući vedute grada, brojne njegove fragmente, kamera se mahom zadržava na kućama, parkovima, ulicama. Ljudi su potisnuti na marginu. Nije da ih nema kao kod Atgeta, ali njihovo mjesto nije dominantno. Međutim, krajem devedesetih godina Topić radi seriju crno bijelih fotografija velikoga formata na kojima prikazuje portrete prijatelja, poznanika, umjetnika ili jednostavno ljudi karakteristična izgleda i ponašanja. Svi oni imaju jednu osobinu koja ih povezuje: riječ je o građanima Osijeka koji su svojom naglašenom prisutnošću u gradu dali Osijeku prepoznatljiv identitet.
Bio je to fotografu veliki izazov, izazov da sadržajnost i puninu grada predstavi snimajući ljude, kako je rekao Vlastimir Kusik.
U jednoj drugoj seriji također crno bijelih fotografija, a među njima bi se mnoge mogle žanrovski nazvati portretima, Marin Topić je na sjajan način uspio sintetizirati prostor, ambijent i njegove protagoniste. Riječ je o fotografijama nastalim tijekom Domovinskoga rata, a snimljenim u Osijeku i na bojišnicama njegove okolice. I sam aktivni sudionik u obrani grada, Topić se ne postavlja u ulogu ratnoga fotografa koji dokumentira ono što vidi. On u najdoslovnijem smislu donosi prizor kao njegov neposredni svjedok, snima svoje prijatelje bez distance. Ono što ovim fotografijama daje osobitu težinu, moglo bi se nazvati gustoćom upisanoga vremena koje je fotograf unio u svaki od brojnih prizora. Niti jedan nije nastao slučajno. Jasno se prepoznaje promišljeno postavljanje objektiva, kadriranje, odnos između fotografiranoga i fotografa. Baš kao da je riječ o studijskoj fotografiji. Ono, međutim, što svemu daje specifičnu težinu, to je sasvim evidentna činjenica: rat. Iz svakoga detalja izbija na vidjelo upravo ta činjenica, a sve ostalo – lijepi kadar, raspored svjetla samo pojačava opći dojam.
Započinjući ovaj predgovor pozivajući se na jednu staru Topićevu fotografiju koja mi je među prvima skrenula pozornost na ovoga izuzetnog fotografa, htio bih se ponovno vratiti na nju. Riječ je fotografiji karakterističnoga slavonskog krajolika. U proteklih tridesetak godina Topić je snimio tisuće i tisuće fotografija sličnoga sižea. Snimao je ljeti, zimi, u proljeće i jesen. Snimao u šumama, čistinama livada i polja, vinogradima, ulazio u seoska dvorišta i unutrašnjost kuća.
Zahvaćao je sve što Slavoniju, ali podjednako tako i susjednu Baranju, pa i Srijem čini posebnima. S Topićem su ovi krajevi dobili zaista svojega fotografa. Onoga koji bez distance ulazi u sve skrivene kutke tih krajeva snimajući s toplinom i ljubavlju, znatiželjom i fascinacijom. Marin Topić je svojim medijem – fotografijom, otkrivao istu onu ljepotu Slavonije kakvu su nam u 19. stoljeću nudili veliki slikari ovoga kraja, pejzažisti Hötzendorf i Waldinger. Dakako, fotografija je fotografija i ona nam pruža drukčije mogućnosti viđenja istoga predloška što su ga ranije svojom preciznom optikom davali slikari i crtači. Topićeva je fotografija lišena svake didaktičnosti i dokumentarne brbljavosti, ali se zato iscrpljuje u estetiziranju i krajnje zgusnutoj naraciji. Međutim, nije samo prizor, točnije motiv sadržaj ovih fotografija. Marin Topić s podjednakim zanimanjem istražuje i tehničke, dakle sasvim tvarne osobine svojega medija. Nipošto ravnodušan na osobine leće, konstrukciju kamere, kvalitetu papira na kojemu su fotografije otisnute, pa shodno tome i njezinu teksturu, odnose boja, gustoću svjetla..... sve, dakle, vrijednosti koje pripadaju tjelesnosti medija fotografije, Topić se potvrđuje kao istinski majstor svojega čudesnog zanata.
IZ KATALOGA:
MARIN TOPIĆ
FOTOGRAFIJE
Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
2.11. – 27. 11. 2011.
MARIN TOPIĆ
Rođen 12. rujna 1956. godine u Osijeku. Fotografijom se počeo baviti kao učenik Osnovne škole August Šenoa u Osijeku.
Završio je Rolleyevu školu fotografije u Braunschveigu.
1987. u zvanju majstora fotografije; primljen u ULUPUH, sekcija za fotografiju.
1982. do 1991. instruktor fotografije u Narodnoj tehnici u Osijeku
1991. u statusu slobodnog umjetnika.
Od 1994. je član HDLU Osijek.
Studio: Rokova 80, 3100 Osijek
Tel: 031 563 890
marin@fotoart.hr
www.fotoart.hr
NAGRADE (izbor)
1980. Tuzla, godišnja nagrada foto saveza Jugoslavije
1981. Majska nagrada mladih
1987. Nagrada oslobođenja grada Osijeka
1990. Brno, 2. nagrada za naslovnice biblioteke Revija, Osijek, dizajn Jovica Maričić
1991. Grafoimpeks, kalendar Đakovački vezovi
1992. Plaketa Tošo Dabac Zagreb, Muzejsko galerijski prostor, nagrada za najbolju ratnu fotografiju
1997. Kristalno zvono, godišnja nagrada za primijenjenu fotografiju
Brončano zvono, monografija Istra
Brončano zvono, plakat Slavonska banka
Zlatno zvono, serija plakata Istra
2001. Print International Business Graphics Competition, nagrada za primijenjenu fotografiju, godišnje izvješće Podravka d.d.
2002. Kristalno zvono, godišnja nagrada za primijenjenu fotografiju, godišnje izvješće Podravka d.d.
Communication art design Annual, nagrada za godišnje izvješće Podravka d.d., dizajn Bruketa/Žinić
2003. Pečat Grada Osijeka.
2004. Communication art design Annual, nagrada za godišnje izvješće Podravka d.d., dizajn Bruketa/Žinić
2005. Communication art design Annual, nagrada za godišnje izvješće Podravka d.d., dizajn Bruketa/Žinić
2007. International Design Awards, druga nagrada za Image brošuru Vodovod d.o.o. Osijek, dizajn studio MIT Osijek
2009. ROVINJ, finalisti, Photodays
2010. Nagrada Osječko-Baranjske županije NOVIGRAD, međunarodna izložba ‘‘FOTO EX TEMPORA’’ 2. nagrada.
SAMOSTALNE IZLOŽBE
1980. OSIJEK, Narodna tehnika
1981. BJELOVAR
PIRAN, Fotogalerija
MURSKA SOBOTA, Fotogalerija Center
MURSKA SOBOTA, Fotogalerija Kološ
1982.OSIJEK
VALPOVO, Srednjoškolski centar
LJUBLJANA, Fotogalerija Slon
KOPER, Fotogalerija Triglav
ZAGREB, Galerija foto kluba Zagreb
1986. OSIJEK
1987. NOVI SAD, Galerija fotografija
1991. ZAGREB, KIC, „Dva lica grada“
ZAGREB, Dramsko kazalište „Gavela“
1992. PRAG, Galerie Československy spisovatel, „Dva lica grada“
BASSANO DEL GRAPPA, „Dva lica grada“
AALEN, „Osijek – Bilder einer verwundeten stadt“
OSIJEK, Muzej Slavonije, „Skriveni grad“
1995. ZAGREB, Galerija Spot
1996. ZAGREB, Galerija Hrvatske vodoprivrede, „Povratak na hrvatsko Podunavlje“
OSIJEK, Dom HV, „Povratak na hrvatsko Podunavlje“
1997. SOLIN, Galerija Zvonimir
NOVSKA, Gradska galerija
SARAJEVO, Hrvatski kulturni centar, Dani Hrvatske u Sarajevu
MOSTAR, Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača
NOVSKA, Galerija foto kluba
1999. OSIJEK, Galerija likovnih umjetnosti, Grad - portreti, fotografije“
2006. OSIJEK, Muzej Slavonije, „Ptice na području grada Osijeka“ (autorica izložbe S. Vidović; fotografije M. Topić)
2009. OSIJEK, Arheološki muzej Osijek, „Moja Drava“
2009. OSIJEK, Galerija likovnih umjetnosti, retrospektivna izložba
2009. ŽUPANJA, Zavičajni muzej Stjepana Grubera ‘‘SLAVONIJA“
